Već duboko smo u izbornoj odnosno – kako se to obično kaže – „super-izbornoj“ godini. Zato je teško zaobići Hrvatsku stranku prava i pristupanje nekoliko poznatih osoba toj stranci.
Jedna od njih je odvjetnik, povjesničar, publicist, hrvatski branitelj i nekadašnji diplomat dr. sc. Tomislav Jonjić.
On već skoro tri desetljeća uređuje „Politički zatvorenik“, časopis Hrvatskog društva političkih zatvorenika, te se povremeno pojavljuje u raznim medijima gdje, prema mišljenju mnogih, argumentirano zastupa specifične poglede na hrvatsku prošlost, sadašnjost i budućnost koji odudaraju od službeno propisanih stajališta.
Autor je desetak knjiga, od kojih je nekoliko znanstvenih monografija, a Hrvatski institut za povijest izabrao ga je u zvanje znanstvenog suradnika. Preporučujemo pogledati njegove nastupe u emisijama i podcastima dostupnima na internetu, a ovdje nudimo njegove odgovore na naša pitanja o aktualnom položaju hrvatskog naroda i države.
- Kakav je osjećaj i formalno biti član Hrvatske stranke prava?
Uvijek sam barem jednom nogom bio član Hrvatske stranke prava. Više od 34 godine pomno pratim događanja u toj stranci, ni sam ne znam koliko puta sam o njoj govorio i pisao. Nekima sam se možda popeo na glavu time što ponekad spomenem da sam pristupnicu HSP-u potpisao na dan koji se prema nadnevku bombardiranja Beograda lako pamti: 6. travnja 1990., dakle – prije prvoga izbornoga kruga prvih demokratskih izbora. Znalo se je već tada da stranka ne će samostalno na izbore, ali to nije bilo presudno za moju odluku. Živio sam tada i radio u Imotskome, pa su me za svoje stranke pokušali privoljeti ne samo mjesni članovi HDZ-a, nego i Ivan Gabelica – također Imoćanin, u to doba jedan od prvaka tada vrlo jake Veseličine Hrvatske demokratske stranke (HDS), inače prijatelj iz djetinjstva mojih roditelja – a preko roditelja sam bio u relativno bliskim odnosima i s Vladom Gotovcem, tada prvakom HSLS-a. Svi su bili hrvatski politički zatvorenici (jer su moji roditelji kao gimnazijalci 1959. osuđeni na višegodišnje robije), a moj otac je kao odvjetnik zastupao Gotovca, pa su se njihovi odnosi time dodatno produbili. Mogao sam, dakle, izabrati stranačku „karijeru“ u nekoj od tri najjače hrvatske stranke tog doba odnosno u redovima HDZ-a, HDS-a ili HSLS-a, ali me to nije privlačilo. Baš naprotiv: kad sam od HSP-a poštom zatražio i dobio program, nisam dvojio ni trenutka, jer ta stranka, za razliku od spomenutih, nije ni iz taktičkih razloga spominjala AVNOJ, ZAVNOH i slične instrumente jugoslavenske okupacije Hrvatske. Znao sam, naravno, što o tome doista misli npr. Ivan Gabelica – uskoro će to doznati cijela Hrvatska – no ja sam imao 25 godina i nisam bio spreman ni na kakve, pa ni na takve, očevidno taktičke ustupke. Do danas u tom pogledu nisam ustuknuo niti se pokajao.
- No, članstvo u HSP-u u toj fazi nije završilo idilično?
Nije, nažalost. Pisao sam o tome i u članku „Sporovi i rascjepi u Hrvatskoj stranci prava 1990.-1992. (Pogled iz provincije)“ koji je objavljen u zborniku radova što ga je Hrvatski institut za povijest 2013. objavio pod naslovom „Pravaštvo u hrvatskome političkom i kulturnom životu u sučelju dvaju stoljeća“. Članak je dostupan i na mojoj internetskoj stranici www.tomislavjonjic.iz.hr, pa nema potrebe ovdje potanko ponavljati ono što tamo može svatko pročitati. Ukratko, imao sam neke vlastite poglede na hrvatske prilike u jesen 1990., ali o njima nije ni moglo doći do rasprave, nego je pravi razlog razlaza bio sasvim drugi. I mene i više od sedamdeset članova HSP-a u Imotskoj krajini, kao i priličan broj članova u nekim drugim ograncima i podružnicama stranačko je vodstvo, naime, brzojavno isključilo iz stranke zbog toga što sam s dvojicom prijatelja došao u Zagreb pitati, koji su razlozi da je iz stranke u kratkom roku isključena velika većina njezinih obnovitelja. Nama u provinciji se to nije činilo normalno, a bilo je to vrijeme kad mnogi ljudi nisu imali i telefona, da ne govorimo o telefaksu, kamoli o internetu. Glasine i dezinformacije su se množile, a iz Zagreba su dolazile proturječne obavijesti, pa smo došli razgovarati. Umjesto razgovora, bili smo izbačeni iz stranke. A kako ni isključeni obnovitelji HSP-a, ni mi iz provincije nismo imali pravo na žalbu protiv te odluke, u Zagrebu smo 10. travnja 1991. utemeljili Stranku hrvatskoga državnog prava (SHDP). Na osnivačkoj sam skupštini izabran u njezino predsjedništvo. No, kad sam u ljeto 1992. iz novina doznao da je SHDP stupio u predizbornu koaliciju s HDZ-om, zatražio sam da me se briše i iz predsjedništva i iz članstva. Bio sam, doduše, u to doba u odori odnosno u HV-u, ali ni to nije smjelo poslužiti članovima predsjedništva da me ne obavijeste kako se o tome uopće razgovara. Ne ostati u takvom društvu bilo je, dakle, postalo pitanjem i časti i politike. Naravno da nisam ostao.
- Niste, dakle, nakon tog razočaranja pristupili Hrvatskoj demokratskoj zajednici?
Naravno da nisam. Pretrčavanje u pobjednički tabor uvijek sam smatrao nečasnim, a ideološka konfuzija koja je u samim temeljima HDZ-a, meni je bila i ostala neprihvatljiva. Ne trgujem svojim uvjerenjima, pa ni po kakvu cijenu niti za bilo kakav društveni položaj ne mogu pristati na to da se izjednačuju oni koji su Hrvatsku stvarali i oni koji su ju rušili i razarali. I kao Hrvat i kao kršćanin spreman sam prihvatiti grješnike, ali – nema oprosta bez ispovijedi i kajanja. Ako bez ispovijedi i kajanja ne prašta ni Svemogući koji je Najviše Dobro, tko je meni dao pravo oprostiti bez toga? Ja mogu pružiti svoj drugi obraz, ali nemam pravo pružiti drugi obraz svoga bližnjega. A baš to se tražilo i traži: tražilo se da vječnoj sramoti i ljazi prepustimo one kojima se zapravo treba klanjati, a da se divimo onima koje bi zapravo trebalo suditi. Jer mi, nažalost, osim u nekoliko rijetkih primjera, nismo doživjeli da se izdajice, kvislinzi i zločinci pokaju, nego im je vlast ponovno predana u ruke. To je, prema mome mišljenju, kriva poruka koja se šalje mladim naraštajima, jer im se zapravo poručuje da Hrvatsku uvijek mogu nekažnjeno izdati. Upravo onako kako je prije više od stotinu godina kazao Matoš: Hrvatska je majka izdajicama, a maćeha onima koji ju najviše vole i koji za nju najviše žrtvuju.
- Postali ste tada član Hrvatske republikanske stranke?
Politika me nikad nije zanimala kao karijera, nego kao borba ideja. Jasno je da ideje nije moguće u život provesti iz neke bjelokosne kule odnosno iz pozicije koja je trajno autsajderska. No, prvo je potrebno imati ideje i ideale, iskušavati ih i potom zastupati odnosno braniti. Kompromisi nikad ne smiju biti takvi da ideale obezvrijede i izvrgnu ih ruglu. Zato sam, nakon razočaranja sa SHDP-om, pristupio Hrvatskoj republikanskoj zajednici, stranci nije obećavala nikakvu vlast niti kakve sinekure, ali mi je svojim pogledima na prošlost, sadašnjost i budućnost bila najbliža. Riječ je o stranci koju je pod nazivom Hrvatska republikanska stranka 1951. u Argentini osnovao Ivan Oršanić, jedan od najistaknutijih pripadnika Hrvatskoga katoličkog pokreta između dvaju svjetskih ratova, glavni urednik „Hrvatske smotre“ te možda najistaknutiji član domovinske grane Ustaškoga pokreta. U doba Nezavisne Države Hrvatske Oršanić je jedno vrijeme bio na čelu državne promičbe, a potom je vodio Ustašku mladež. Uspio je preživjeti slom države, a bio je jedan od ključnih organizatora hrvatskoga političkog života i u izbjegličkom logoru Fermo u Italiji. Tamo je 1946. pokrenuo list pod nazivom „Starčevićanac“, a bio je u uskom krugu hrvatskih intelektualaca koji su te godine, u povodu konzistorija na kojem je papa Pio XII. imao proglasiti izbor 32 nova kardinala, priredili knjigu „Martyrium Croatiae“ („Mučeništvo Hrvatske“). U toj knjizi je prvi put objavljen opis Bleiburške tragedije te popis katoličkih svećenika i redovnika koji su pobijeni u ime obnove Jugoslavije i pobjede boljševičke revolucije. Ne odričući se svoje prošlosti, Oršanić je u Buenos Airesu 1951. osnovao Hrvatski republikansku stranku te pokrenuo „Republiku Hrvatsku“, za moj ukus najbolji politički časopis koji smo nakon 1945. imali. Nakon Oršanićeve smrti 1968. vodstvo stranke preuzeo je dr. Ivo Korsky, hrvatski nacionalist židovskog podrijetla koji je u vrijeme rata bio ustaški časnik. S Korskym sam pismenu vezu uspostavio 1990., a 1992. ga i osobno upoznao. Sasvim sam uvjeren da je malo političkih pisaca njegova formata u cijeloj našoj povijesti, a činjenica da hrvatska javnost o njemu znade malo ili nimalo, vrlo rječito svjedoči o tome, je li Hrvatska napustila jugoslavenske obzore ili je još uvijek samo jugoslavenska gubernija u crveno-bijelo-plavom celofanu… U svakom slučaju, u redovima HRZ-a ostao sam praktično do njezina gašenja. Oni koji su pratili kretanja na tom dijelu političkog spektra znaju da je uslijedila epizoda s NHR-om, strankom koja je izrasla iz neovisne liste s kojom je 2017. gospođa Bruna Esih izišla na izbore u Zagrebu. Bio sam član predsjedništva te stranke koja se 2019. raspala na dva krila s programom koji je bio navlas isti (jer ga je, uostalom, pisao jedan te isti čovjek, što je manje bitno od činjenice da se on posve nedvosmisleno pozivao na starčevićansku političku misao).
- Predlažem da nakon ovoga „panoramskog pogleda“ na vlastitu i nacionalnu povijest u posljednja tri i pol desetljeća prijeđemo na aktualnopolitičke teme. Kako ocjenjujete dosadašnji rad vladajuće garniture?
Ni neprijatelja ni suparnika nikad ne valja podcijeniti. Puno puta smo čuli da se Andreja Plenkovića naziva kukavicom, kunktatorom, oklijevalom i slično. Mislim kako je matematički lako dokazati da su te ocjene pogrješne: Plenković je i svojom strankom i hrvatskim političkim životom zavladao čvrstom rukom, čvršćom nego itko poslije Franje Tuđmana, pa mu Ivo Sanader nije do koljena. Iz stranke je eliminirao sve koji su ga na bilo koji način pokušavali ugroziti, a u samoj stranci je ušutkao oporbu koja nesumnjivo postoji, ali je u ljudskome i moralnom smislu takva da ju je uz pomoć zobi i biča uvijek lako držati pod nadzorom. Usporedno s time Plenković tijekom svoja dva mandata vrlo promišljeno, sustavno i temeljito provodi politiku koja teži deideologizaciji i tehnokratizaciji, a u konačnici i depersonalizaciji cijeloga društvenog života. Nije on lišen ideologije, kao što se to ponekad površno misli, nego je upravo to njegova ideologija. Njegova predodžba o budućnosti države kojom upravlja zapravo je predodžba o jednoj duhovno i identitetski opustošenoj pokrajini europske ili svjetske naddržave kojom upravljaju tehnokratski poluinteligenti kojima je potpuno svejedno, žive li ovdje Hrvati, Filipinci ili Nepalci. Zato njega ne zanima ni hrvatska povijest niti hrvatska kultura. On o tome ne misli niti govori, a kad iz demagoških razloga, u predizborne svrhe, ipak mora nešto kazati, on to čini robotizirano, bez emocija i mimike, pa je nemoguće zamisliti da bi mu oko zasuzilo kao što je, primjerice, zasuzilo Tuđmanu kad je na Markovu trgu 1990. podizana hrvatska zastava s grbom, bez crvene petokrake. Razumljivo je da po tim kriterijima bira i svoje suradnike: ljude bez prošlosti, poslušne činovnike bez sadašnjosti i bezimene plaćenike bez budućnosti, jednom riječju klonove koji nisu kadri shvatiti da ni čovjek ni narod ne žive samo o kruhu i radi kruha.
- Ne mislite, dakle, da HDZ-u pristoji naziv desne stranke ili stranke desnog centra, kakvom se oni nazivaju?
Koliko god to danas bilo popularno, ja i tu bijem bitku protiv vjetrenjača, pa vrlo oprezno upotrebljavam nazive „desnica“ i „ljevica“. Isto je i s tzv. konzervatizmom, jer je tijekom povijesti pravaštvo zastupalo tradicionalističke, ali ne nužno i konzervativne ideje. Vidimo to već kod Starčevića, dok su, primjerice, vodeće pravaške kulturno-umjetničke perjanice poput Eugena Kumičića, Josipa Franka, Silvija Strahimira Kranjčevića ili Antuna Gustava Matoša bili nositelji hrvatske moderne. Mene, pak, zanima jedino Hrvatska, i uvijek sam s podsmijehom i prijezirom gledao ljude koji su fascinirani novom europskom desnicom, najnovijim desničarskim strankama i pokretima u Europi, ili su se kitili Putinovim, Orbanovim ili Trumpovim fotografijama, jer su oni, eto, nekakvi tobožnji simboli „suverenizma“ i „desnice“. Nikad ne bih bio tuđe bitke niti bih se kitio simbolima koji nisu autentično i specifično hrvatski, i – još dalje – svrstavanje pod bilo koju i bilo kakvu nehrvatsku zastavu, pa bila ona na prvi pogled ne znam kako simpatična, za mene je odustajanje od Hrvatske, možda i izdaja.
- Znači li to da biste bili protiv suradnje sa strankama i pokretima koji zastupaju takve poglede?
Ne, ali suradnja je jedno, a poistovjećenje s tuđim ciljevima je nešto sasvim drugo. Dovoljno sam priseban da znam kako Hrvati ni danas – kao ni bilo kada u povijesti – ne žive u svijetu koji mogu uređivati po svojoj volji, pa na njihov položaj utječu europska i svjetska previranja, dakle i i taj simbolički Putin, Orban ili Trump, čak i mnogi manje poznati, ali baš zato što se smatram prisebnim, nisam sklon podrediti se i svoje poglede oblikovati prema prohtjevima nekih europskih i svjetskih tobože desničarskih „pokreta“ koji će, kad im zatreba, Hrvatsku izbrisati jednim potezom pera. O tome vrlo jasno govori naša povijest u posljednjih stotinjak godina, a uostalom, zar tu pouku nismo i posljednjih godina dobili od mađarskih ili talijanskih „desničara“ koji ni ne prikrivaju svoje imperijalističke ambicije i posežu za hrvatskim teritorijem? Bilo kakvo očijukanje s njima ohrabruje njihove aspiracije i kompromitira Hrvatsku, a ponajviše strahujem od toga da identifikacija mladih s kojekakvim inozemnim „desničarima“ i desničarskim strankama otupljuje njihov interes za Hrvatsku i njihovu ljubav za našu domovinu. Onaj tko previše brine o broju ilegalnih migranata u Norveškoj, lako smetne s uma kakav je položaj Hrvata u Banjoj Luci, Travniku ili u istočnoj Hercegovini. A uostalom, ako pomnije pogledamo, vidjet ćemo ne samo to da su mnogi od tih „desnih“ pokreta u biti protukršćanski i neopoganski, nego ćemo uočiti i to da za svojevrsno ustoličenje protukršćanskih i protutradicionalističkih mitologema u Europi nitko nije zaslužan kao tobože „desničarske“ nazovi-demokršćanske snage u Njemačkoj, Francuskoj i njihovim vazalima. One u život provode ono što je desetljećima ranije osmišljeno u „ljevičarskim“ odnosno protukršćanskim i protutradicionalističkim intelektualnim laboratorijima. To se preslikava i na Hrvatsku: nitko nije zaslužniji za afirmaciju i zakonodavnu legitimaciju rodne ideologije od tobože „desnoga“ HDZ-a. Podsjetimo se: njegovi su se članovi pri glasovanju o Istanbulskoj konvenciji mogli tobože slobodno opredijeliti. No, pogledajmo gdje su danas oni zastupnici te stranke koji su glasovali protiv usvajanja tog dokumenta. Većina je eliminirana iz političkog života, manjina se je prostrla po podu da se njome gazde mogu opet poslužiti. To je prava ilustracija onoga što je supstancijalno u hadezeovskoj ideologiji i ideologiji tobožnjih europskih „demokršćanskih“ i „konzervativnih“ snaga.
- Dosljedno tomu, mislite li da se u Hrvatskoj može govoriti o postojanju ljevice?
Ja znam da se tako govori i da će se govoriti i ubuduće. Ljudima je lakše razmišljati u uobičajenim kategorijama i govoriti na jednostavan način. Međutim, što je doista ljevica, a što karakterizira tu tobožnju ljevicu u Hrvatskoj? Nekada: fanatična odanost Staljinu, borba za obnovu Jugoslavije i potpora međunarodnom terorizmu; danas: bogatstvo Radimira Čačića – ne ulazim ovdje u to kako ga je stekao, jer o tome ne znam ništa – skrb za socijalno ugrožene koju pokazuje Urša Raukar, ili ipak kokodakanje o drugu Titu, tzv. antifašizmu te o tome kako je u Jugoslaviji bilo lijepo, kako su svi dobivali stanove (naravno, uključujući one podzemne u Hudoj jami, Kočevskom Rogu ili na Maclju, i one jednosobne na Golom otoku, u Staroj Gradiški ili Lepoglavi!) i kako je zdravstvo bilo besplatno (samo što je bilo besplatno nauštrb mizernih plaća). Ništa od toga zapravo nije ljevica, ali je sve to – najčešće svjesni, a ponekad i nesvjesni žal za Jugoslavijom te forma u kojoj se Hrvatska ponovno negira i ponižava u ime internacionalističkih i pseudokozmopolitskih fraza. Drugim riječima, hrvatska ljevica nije na ljevici, nego je bila na Istoku, a tamo je većinom i dalje ostala, samo što se već desetljećima verbalno stavlja u službu globalističkom konzumerizmu. No, i to je dio davnoga plana prema kojemu će komunisti postati najbolji demokrati, tj. najbolji sluge tuđina. Jer, uvijek su i bili eksponenti tuđinske okupacije, pa zašto to ne bi bili i dalje?
- Ima li još suverenizma u Hrvatskoj?
Znam da to nije popularno kazati, ali ja pojam „suverenizam“ uvijek promatram kao nevoljki izbor odnosno uzmak od autentičnih ciljeva, čak i kao svojevrsnu kapitulaciju. On bi na našim širinama trebao zamijeniti pojam hrvatskog nacionalizma (dakle: pravaštva odnosno starčevićanstva), jer je nacionalizam – zbog impregnacije zapadne politološke misli Marxom i marksizmom – proglašen neprihvatljivim i izjednačen sa šovinizmom. Na to su, nažalost, nasjeli i neki katolički mislioci koji nas hoće uvjeriti da je nacionalizam po sebi protukršćanska ideologija. To je, naravno, više od besmislice; to je dokaz intelektualne ograničenosti i etičkog defetizma. No, većina ljudi olako pristaje na ustupke jer nije svjesna posljedica tih ustupaka; ne shvaća da se odustankom od imena zapravo odustaje i od sadržaja te pristaje na uzmak. Najprije malo, na zalogaje, a onda do kraja i potpuno. Zato smo u jednom razdoblju u Hrvatskoj imali pravu poplavu pokušaja promocije tzv. tuđmanizma (što, naravno, ne znači ništa, jer je „tuđmanizam“ sinkretistički spoj nespojivoga), a onda je „tuđmanizam“ ustuknuo pred „suverenizmom“, između ostaloga i zato da prestane biti autentično i isključivo hrvatski te se utopi u europske „suverenističke“ tokove. Mene oni zanimaju samo onoliko koliko se mogu iskoristiti za Hrvatsku. Sebe smatram i javno nazivam hrvatskim nacionalistom, a znadem mnoge koji misle i osjećaju isto. Ne vidim razloga da se time ne ponosim i da u tome ustrajem. Ne kanim mijenjati ni vjeru niti uvjerenje.
- Vaše mišljenje o izboru glavnoga državnog odvjetnika?
Mislim da je važnost pitanja uvelike precijenjena, ali je to zapravo normalno, s obzirom na činjenicu da je do izbora čelnika državnog odvjetništva došlo u predizborno vrijeme. Za nekoliko mjeseci nitko ne će znati o čemu se je radilo. Ne poznajem sve ljude koji su se natjecali za položaj na koji je izabran Ivan Turudić, ali sam sklon vjerovati da će državno odvjetništvo pod njegovim vodstvom biti i autonomnije i djelotvornije nego do sada. Tomu će, naravno, više pridonijeti Turudićeva osobna svojstva, njegova ćud i drskost, nego politička volja onih koji su ga izabrali odnosno postavili. A prigovori da je izbor sudca Turudića „politički“, jednostavno su smiješni. Sabor je političko tijelo par excellence, pa se politički kriteriji primjenjuju kod svakog izbora u tom tijelu, bili to sudci Ustavnog suda, bio to Ivan Turudić, bila to Dalija Orešković. Glupo je i farizejski to previđati i prešućivati, jer je i Oreškovićkin izbor bio politički odnosno dio aranžmana kojim je Ivo Sanader u svoje vrijeme pojačavao svoju tanku saborsku većinu te svjetlao svoj obraz u tzv. neovisnim medijima. No, uvijek ima ljudi koji mnogo pamte i puno bilježe.
- Ima li u svakodnevnom životu mjesta za stalne rasprave o „ustašama i partizanima“? Kad će to prestati?
Traume Drugoga svjetskog rata nisu završile svršetkom tog rata, pa čak ni pokoljem koji danas skupno nazivamo Bleiburgom i Križnim putem. Te traume su se nastavile i u idućim desetljećima, jer su pripadnici strane koja je 1945. poražena, bili fizički desetkovani te politički, kulturno i gospodarski marginalizirani sve do 1990., a zapravo i do danas. Ratni pobjednici i njihovi pravni i politički sljednici danas se prse kao tobožnji „hrvatski antifašisti“, dok nasljednici poraženih – itekako s pravom! – stalno podsjećaju da su tobožnji „antifašisti“ zapravo politički Jugoslaveni i komunisti, dakle – iz nama jedino važne, hrvatske perspektive – ništa drugo nego najobičniji kvislinzi. Zato su rasprave o tim pitanjima neizbježne i ne treba ih shvaćati kao tragediju: podjele su sastavni dio svakoga demokratskog društva, a samo u tiranijama postoji opća suglasnost odnosno opća šutnja. No, i te podjele i te rasprave bit će natopljene s manje strasti kako budu napredovala znanstvena istraživanja. Naravno, i za ta istraživanja i za udžbeničku afirmaciju njihovih rezultata potrebna je politička volja, baš kao što je potrebna politička volja da se osnuje, primjerice, međunarodno povjerenstvo za utvrđivanje hrvatskih žrtava između dvaju svjetskih ratova (a bilo ih je blizu 3.000!), potom žrtava Jasenovca te Bleiburga i Križnoga puta. Treba utvrditi i broj Hrvata koji su u dvije Jugoslavije osuđivani na tamnicu i bili strpani u logore. To je jedan od zahtjeva koje bi, mislim, trebala stalno postavljati i Hrvatska stranka prava. Ona mora skrbiti i načinu na koji gledamo vlastitu prošlost, jer se iz toga neminovno izvodi način na koji ćemo promatrati svoju budućnost.
- Spomenuli ste „udžbeničku afirmaciju“ povijesnih činjenica. Kako ocjenjujete stanje u našem obrazovnom sustavu? Što mislite o udžbenicima povijesti?
Kad su Tomislava Ladana jednom u doba Hrvatskog proljeća pitali, što misli o položaju hrvatskog jezika u Jugoslavenskoj armiji, on je odgovorio, otprilike: Kad taj jezik bude imao svoju vojsku, imat će i vojska svoj jezik! Formula se može mutatis mutandis primijeniti i na današnje naše udžbenike povijesti i cijeli naš školski sustav: kad hrvatska država bude doista hrvatska, bit će i udžbenici hrvatski. Danas ona to nije, pa u pravilu nisu ni udžbenici. Ima, naravno, iznimaka, ali će izvježbanije oko i kod većine tih iznimaka uočiti autocenzuru. Jer, konačnu riječ o udžbenicima i njihovoj upotrebi daje vlast, a ona je – nažalost – počesto samo nominalno hrvatska, pa vrlo često, kad honorira, honorira ono što je samo nominalno hrvatsko. A tada se apologeti jugoslavenstva pozivaju na legitimnost različitih interpretacija povijesnih događaja, osoba, stranaka i pokreta. Načelno bih se složio s tim pravom na različite interpretacije, no to isto pravo na različite intepretacije ovlašćuje i mene tvrditi da su oni koji su 1941. i 1991. pozivali na obranu Jugoslavije najobičnije izdajice i kvislinzi, jer: nikad se Hrvatsku nije moglo oslobađati pod jugoslavenskom zastavom, a ponajmanje nakon iskustva 1918.-1941. i 1945.-1990. godine! Ja ću svoju tezu puno lakše dokazati od onih koji nas uvjeravaju da je Jugoslavenska armija u svibnju 1945. oslobodila Zagreb.
- Koje biste promjene u političkom sustavu Hrvatske željeli vidjeti? Kako biste poboljšali stanje demokracije i pravne države?
Kao član stranke, svjestan sam da njezinu politiku vode legalno izabrana stranačka tijela, dok ja kao pojedinac i običan član mogu samo zagovarati određene ideje i predlagati neka rješenja. Hoće li to biti prihvaćeno ili ne, druga je stvar. A stotine je stvari koje bih osobno volio vidjeti drugačijima te ih je nemoguće ovdje sve obraditi. Zato bih se zadržao na jednoj o kojoj sam pisao i govorio više puta: na ustavnopravnoj reformi i reformi političkog zakonodavstva. Zagovarao bih naime, donošenje novog ustava koji bi – osim depolitizacije ustavne preambule koja se je pretvorila u instrument održanja jugoslavenske komunističke dominacije nad Hrvatskom – predvidio, među ostalim, dvodomni sabor koji bi se, naravno, nazivao Hrvatskim državnim saborom. U „gornji“ dom koji bi bio nalik nekadašnjem Županijskom domu birali bi se zastupnici po teritorijalnom (županijskom ili srodnom) ključu, kao i znatno povećan broj zastupnika Hrvata iz BiH te iz Srbije i Crne Gore, kao i Hrvata iz iseljeništva, ali i postojeći broj zastupnika manjina. U djelokrugu tog doma bila bi pitanja koja se odnose na te i tako organizirane skupine birača, dok bi vladu birao samo donji, Zastupnički dom. Time bi manjine bile oslobođene odgovornosti za sastav vlade, pa time i za mogućnosti da budu jezičac na vagi u najkrupnijim unutarnjopolitičkim pitanjima te se tako antagoniziraju s dobrim dijelom većinskog pučanstva, a uvođenjem načelno razmjernog izbornog sustava smanjio bi se utjecaj centrifugalnih i protuhrvatskih tendencija kakve, primjerice, odavno gledamo u IDS-u. U sklopu te ustavnopravne reforme – stvaranja svojevrsne „druge republike“ – uvijek bih bio i za ukidanje Ustavnog suda, jer se to parapolitičko tijelo vrlo često pretvara u malog zakonodavca, zapravo u prikrivenog ustavotvorca. To čine njegovi članovi koji su, uz rijetke iznimke, često bez valjanih kvalifikacija, među stručnjacima služe za sprdnju, a usput su obilježeni plagijatima, korupcijom, lažnim predstavljanjem i nemoralom. Baš zato što su takvi, došli su u Ustavni sud, u koji su postavljeni prizemnom i posve javnom, dakle – svakomu vidljivom međustranačkom trgovinom. Zato ih jednostavno treba poslati u ropotarnicu povijesti, a autentična ustavnosudska ovlaštenja povjeriti jednom odjelu Vrhovnog suda, dakle tijela koje, doduše, nije posve imuno na političke utjecaje, ali je i zbog trajnosti imenovanja odnosno nesmjenjivosti njegovih članova ipak neovisnije.
- Što je, prema Vašemu mišljenju, u ovom trenutku ključno pitanje za hrvatski narod?
Ono što je bilo i u prethodnim godinama i desetljećima, a ostat će i ubuduće: po svaku cijenu uspostaviti nadzor nad cijelim državnim teritorijem te očuvati hrvatsku državu; osigurati opstanak i jednakopravnost Hrvata u BiH te se suprotstaviti svakom pokušaju federalizacije Europske unije u koju smo odsrljali kao guske u maglu odnosno uvođenja modela koji bi omogućio majorizaciju i nadglasavanje. To su, smatram, bili i ostali naši ključni ciljevi. Demografski oporavak, sigurnosno-političko i gospodarsko jačanje te zaštita i promocija našega kulturnog identiteta dio su sredstava za ostvarenje tih ciljeva. Na vanjskopolitičkom planu Hrvatska ima razloga simpatizirati s narodima koji brane svoj opstanak i svoju državnost, ali nema razloga gurati se u prvi plan. Mi imamo desetljećima neriješene teritorijalne prijepore i sa Srbijom i sa Slovenijom, pa je smiješno kad se ponašamo kao da sami možemo riješiti najsloženije svjetske probleme.
- Kakav bi trebao biti hrvatski odnos sa susjednim zemljama?
Uvijek i svagdje bi trebalo nastupati snošljivo te težiti dobrim odnosima, izbjegavati incidente i sukobe. Nikad to, međutim, ne može biti nauštrb nacionalnog teritorija te prava hrvatskog naroda i njegova dostojanstva. Naravno, lakše je izgovoriti tu jednostavnu formulu nego ju provesti u život. No, ideali i postoje zato da bismo se za njih borili. U Srbiji je ugrožen opstanak hrvatske manjine u isto vrijeme kad ovdje srpski politički trgovci kroje hrvatsku vladu i hrvatsku državnu politiku. To je apsolutno nedopustivo. I u odnosu na Hrvate u Crnoj Gori pokazujemo zabrinjavajuću pasivnost, no osobito složena je situacija u BiH. Ako pogledamo kroz povijest, nikad nije neka od tamošnjih etničko-konfesionalnih zajednica uspjela nametnuti rješenje na dulji rok, nego je rješenje nametao vanjski čimbenik, bili to Osmanlije, Austro-Ugarska, Kraljevina Jugoslavija, Nezavisna Država Hrvatska, komunistička Jugoslavija ili SAD odnosno Bill Clinton u Daytonu. Otprilike tako je i sada, a prilično je izvjesno da će tako biti i ubuduće. To znači da Hrvati, kao najmalobrojniji narod u BiH, moraju voditi promišljenu i dugoročnu politiku, zadržavajući sva željeza u vatri odnosno pripremajući se za svako moguće rješenje. Nijedno nije nezamislivo, a svako je moguće. Zato, da parafraziram krilaticu iz drugog vremena i drugoga konteksta: umjesto politike Hrvata, treba voditi politiku Hrvatske.
- Kako biste ocijenili ulogu medija u hrvatskome političkom i društvenom životu?
Načelno: negativno. Ante Starčević je u svoja doba uzdizao novinstvo u nebesa, isticao kako se čist posao ne boji svjetlosti i kako su novine svojevrsni čuvari interesa običnoga puka. Odavno nije tako, a – uz rijetke iznimke – u Hrvatskoj su prilike puno gore nego što su u nekim zapadnim zemljama u kojima sam živio ili sam sustavnije pratio njihove medije. Kad kažem da je hrvatski medijski svijet svojevrsna „četvrt crvenih svjetiljki“, nipošto ne želim uvrijediti dame koje se bave najstarijim zanatom, pa ih molim da prihvate tu ispriku. A ta etička močvara koja vlada hrvatskim medijima dodatno je zagađena tuđinskim, ponekad i otvoreno neprijateljskim kapitalom koji je kupio neke od najvećih.
- Vaši planovi i djelovanje u redovima HSP-a?
Osim Hrvatske, nikad nisam imao drugih planova. To vrijedi i za moje djelovanje u Hrvatskoj stranci prava: pristupio sam joj zato što mislim da je posrijedi stranka koja ima biti posljednja crta obrane Hrvatske. Drugih interesa nema ona, a nemam ih ni ja. U sretnome sam braku već 37 godina, živim od odvjetništva, imam dva sina koji su odvjetnici (a treći je na putu da to možda također postane), a osim što me zanimaju djeca i sad već mali čopor unuka, objavio sam jedanaest, a naumio objaviti još neke knjige, pa i neke koje bi – neka mi se oprosti zbog neskromnosti – mogle biti važne. Oni koji su me upoznali tijekom mojih 59 godina, znaju da od materijalnog svijeta ne tražim puno. Zato ni od HSP-a ne tražim ništa, a stranci i svrsi njezina postojanja spreman sam dati sve što mogu.
- Kako gledate na predstojeće, osobito parlamentarne izbore i ulogu HSP-a?
Kad naglas razmišljam o izborima, govorim u svoje ime, kao običan član stranke, ne obvezujući nikoga osim samoga sebe. Kakve će odluke stranačka tijela donijeti i što će se pred njima naći, ja u ovom trenutku ne znam. Pritom sam posve svjestan kako dobar dio članstva tišti činjenica da je HSP dugi niz godina izvanparlamentarna stranka. Bilo bi, naravno, loše kad bi članovi na to gledali ravnodušno, jer je navikavanje na poraz gore od samog poraza. No ja mislim kako bi bilo još puno gore da HSP svoje ime i svoj ugled podredi drugima i stavi se u funkciju onih koji s pravaštvom nemaju nikakve veze. Nije lako ne uspjeti na izborima, ali – kao što sam prije par dana kazao na jednome impresivnom skupu u Popovači – uvijek treba imati na umu da je poraze na izborima doživljavao i Ante Starčević. I Stjepan Radić je ne jednom bezuspješno pokušao ući u Sabor. Nije, dakle, današnji naraštaj u gorem položaju, a doći će u gori ako prokocka svoj ugled i svoje dostojanstvo. Uostalom, HSP je doživio slična iskušenja, jer je svojedobno na njegovoj listi u Sabor ušao, primjerice, Slaven Letica, čovjek koji je s pravaštvom imao manje veze nego s australskim urođenicima. Šteta koju je HSP pretrpio od takvih pokusa veća je od štete koju je, recimo, Domovinski pokret pretrpio od toga što je na njegovoj listi u Sabor 2020. ušao Hrvoje Zekanović. Bila bi tragedija da se nešto slično dogodi i opet: da kredit koji HSP još ima bude potrošen na ljude koji će mu sutra okrenuti leđa, dodatno podgrizati njegovo biračko tijelo i stavljati se u službu ciljeva koje HSP nikad ne smije podupirati. Zato bih izborni neuspjeh pretpostavio kompromitaciji, jer se stranka može graditi (te oko sebe okupljati sve što je u pravaštvu vrijedno) i onda kad ne uđe u Sabor, ali ako se kompromitira, onda ne će moći izgraditi ništa.
- Vaša poruka Hrvatskom narodu u zemlji i dijaspori?
Ne jednom sam kazao, pa ponavljam i sada: ja ne znam, je li dragi Bog hrvatskom narodu namijenio neku posebnu zadaću, ali da s njime možda ipak ima neki plan, rječito bi mogla govoriti činjenica da smo na ovoj geopolitičkoj vjetrometini opstali puno više od jednog tisućljeća i da smo, makar rascjepkani, desetkovani, protjerivani i proganjani, u prethodnome, 20. stoljeću, kao baš nitko u Europi, u dva navrata proglasili i krvlju branili, a jednom i obranili svoju državu. Nema, dakle, mjesta ni pesimizmu, još manje očaju! Kao što je pobjeđivala do sada, Hrvatska će pobijediti i ubuduće! A da bismo pobijedili, najprije je potrebno biti ponosan na svoju povijest, svoju zemlju i svoj narod!
- Možemo li, za kraj, obećati čitateljima koji porate embargo.hr i Vaše obraćanje uživo?
Naravno.
Korisni link: dr. sc. Tomislav Jonjić
