“Zapazili smo da je Damir Katulić svojim radom i predanim zalaganjem postao neizostavan stup Hrvatskog Bila. Njegovo bogato iskustvo i stručnost obuhvaćaju ključnu ulogu u ostvarivanju ciljeva udruge. Kroz godine rada i truda, stekao je reputaciju. Stoga smo odlučili prenijeti tekst izvorno objavljen na stranici Hrvatskog Bila.”
𝐙 𝐀 𝐁 𝐎 𝐑 𝐀 𝐕
Neke od glavnih odlika koje nas definiraju kao osobe su naši talenti, odgoj, moral, tjelesne predispozicije.…ali i situacije kroz koje smo prošli, te iskustva koja smo na taj način stekli. Što se tiče iskustava, nešto slično vrijedi i na nivou obitelji, grupe ljudi ali i cijelog naroda. Dakle po naravi stvari, stečena iskustva trebala bi nam, barem teoretski na svim nivoima, poslužiti za donošenje efikasnijih i mudrijih odluka. No, je li je to uvijek baš tako?
Vjerujem da je svima poznata izreka pisca Franca Kafke kako; „Oni koje ne pamte prošlost, osuđeni su na to da je ponavljaju“. Imajući navedenu izreku u vidu, interesantno ju je povezati sa tezom kako su ljudi skloniji pamtiti lijepe stvari a zaboravljati one ružne. I dok ovo posljednje ima smisla na individualnoj osnovi, jer nam taj mentalni refleks često pomaže da neke traumatične događaje u životu zaboravimo i „krenemo dalje“, smatram kako zaborav na nivou naroda nije blagoslov nego predstavlja potencijalnu nacionalnu ugrozu, da ne kažem pogibelj.
Štoviše, uvjeren sam kako je opasnost od zaborava proporcionalna njegovoj vremenskom trajanju pogotovo za male zemlje kao što je Hrvatska. Što želim s time reći?
Kratkoročni politički zaborav je nešto s čime se svakodnevno susrećemo. Svaki dan smo svjedoci kako nas mediji obasipaju sa bezbrojnim aferama naše vladajuće i oporbene političke elite. Čisto kao mentalni izazov, pokušajte se prisjetiti svih afera za koje ste čuli ili ih pročitali u tisku tijekom posljednjih, recimo, 2-3 mjeseca. Sjećate li se svih, ili barem nekih imena, ministara koji su smijenjeni (i zašto su uostalom smijenjeni) tijekom posljednjih 7 godina? Ili nešto malo lakše….Koja je bila zadnja tema oko koje se vodio verbalni obračun između Predsjednika i Premjera RH? To su sve primjeri kratkoročnog političkog zaborava koji kao takvi, iako obično nemaju neku „sudbinsku težinu“ za život nacije, ipak na nju ostavljaju vrlo konkretne tragove; frustriranost, malodušje, rezignaciju. Usprkos navedenom, kada hrvatski birači izađu na izbore i biraju svoje političke predstavnike onda je, paradoksalno, njihov izbor često primjereniji pamćenju „zlatne ribice“ nego informiranih birača.
No, u demokratskim i koliko-toliko stabilnim društvima, kratkoročni politički zaborav i ne mora biti fatalan. Barem u teoriji, uvijek će doći drugi izbori a time i prilika za neki „novi početak“. Daleko opasniji je onaj dugoročni zaborav koji za posljedicu može imati dovođenje u opasnost same opstojnosti nekog naroda i države u kojoj on živi. Ovo je, nažalost, situacija i sa našom zemljom koja se nalazi na području gdje su je, povijesno, gazili sa svih strana svijeta. Ovisno o afinitetu čitatelja, možemo se vratiti u drugi svjetski rat, prvi svjetski rat, odnosno do francuskog upravljanja Dalmacijom i ukidanja Dubrovačke Republike, ili pak do vremena Osmanlijska osvajanja….ili u neki drugi povijesni period po izboru. U svima njima Hrvati su stradavali i ginuli, stoga, hrvatsku povijest treba pamtiti i držati je podalje od zaborava.
Unatoč tome, čak i ako postoji neko racionalno pojašnjenje zašto dio hrvatske povijesti pada u zaborav, tu ne vidim apsolutno nikakav razlog da se naša recentna povijest, konkretno Domovinski rat na kojem je nastala moderna hrvatska država, ne cijeni na način primjeren njegovom značaju. Domovinski rat temelj je naše današnje državnosti i to je fakt koji treba biti razvidan kako u školskom kurikulumu tako i u svakodnevnom životu.
Neposredno pred nama proslava je još jednog Dana pobjede i domovinske zahvalnosti.
Sjećate li se početka „Oluje“? Granatiranja Zagreba? Možete li se prisjetiti osjećaja koji ste imali kada se hrvatska zastava razvila na Kninskoj tvrđavi? Ili je sve prekrio zaborav.
U „Oluji“ su ukupni hrvatski gubici iznosili; 174 poginulih, 1.100 ranjenih (teže 572 i lakše 528) vojnika, 3 zarobljena, 15 nestalih, ukupno 1.314. I zato….za njih se pomoli, nek’ mi braća znaju, heroji se nikad(!!)….ne zaboravljaju….
𝐙𝐚𝐦𝐣𝐞𝐧𝐢𝐤 𝐩𝐫𝐞𝐝𝐬𝐣𝐞𝐝𝐧𝐢𝐤𝐚 𝐮𝐝𝐫𝐮𝐠𝐞 𝐇𝐑𝐕𝐀𝐓𝐒𝐊𝐎 𝐁𝐈𝐋𝐎
Damir Katulić
Izvor: Hrvatsko Bilo
Damir Katulić
