8.5 C
Zagreb
Utorak, 23 travnja, 2024

Dalibor Mikulić: Hrvatska energetska budućnost su OIE ali i male nuklearke

Za desetak godina će se iscrpiti hrvatske zalihe nafte i plina pa do tada moramo naći rješenja kako te energente zamijeniti drugim, prije svega obnovljivim izvorima, te postati energetski neovisni

Energetski stručnjak mr. sc. Dalibor Mikulić tridesetogodišnju profesionalnu karijeru gradio je u domaćem i međunarodnom energetskom i infrastrukturnom sektoru. U poslovnom okruženju je nakon  studija na zagrebačkom Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu prošao put od pripravnika, inženjera na gradilištu, glavnog inženjera, direktora sektora pa sve do člana i predsjednika uprave. Usavršavao se i na norveškom Geotehničkom institutu u Oslu gdje je učio od istaknutih svjetskih stručnjaka, a dodatno menadžersko školovanje obavio je u Institutu za razvoj poslovnog upravljanja – IMD iz švicarske Lausanne.

Tijekom karijere bio je, uz ostalo, član uprave Geofizike koja je tada surađivala sa  zapadnim velikim naftnim i plinskim kompanija kao što je PetroCanada, Veba Oil, OMV, RWE, Apache, Sirte Oil Co. itd, a sudjelovali su i u istraživanju Ininog bloka Hayan u Siriji koje je rezultiralo komercijalnim otkrićem plina i nafte. U američkoj tvrtki INOVA Geophisycal bio je osam godina direktor za Europu i Sjevernu Afriku. Tada su, ističe, ostvarili neke od za INOVA-u najboljih ugovora u Alžiru, Njemačkoj, Poljskoj, Libiji i Rumunjskoj o isporuci tehnologija za istraživanje ugljikovodika na kopnu, a nakon INOVA-e radio je kao savjetnik za poljsku tvrtku Geopartner, koja je željela više sudjelovati na tržištu jugoistoka Europe. Zato smo s njim razgovarali o energetskoj situaciji u svijetu i Hrvatskoj.

Kakav je utjecaj ruske agresije na Ukrajinu i time potaknutih energetskih sankcija Rusiji na energetsku sigurnost i budućnost EU i Hrvatske?

Prije tog rata Rusija je osiguravala 24,4% bruto raspoložive energije EU, tj. Europa se uvelike oslanjala na rusku energiju pa je Rusija mogla koristiti ovu situaciju za svoje interese. Nasreću, čelnicima EU-a od početka ruske agresije na Ukrajinu bilo je jasno da će energija biti ključno pitanje kojim se treba odmah pozabaviti. Naravno da je Rusija koristila prihode od energije za financiranje svojih ratnih troškova ali je njihov napad pokazao i da se više ne mogu smatrati pouzdanim trgovinskim partnerom.

Uz sankcije na snazi i rad na diverzifikaciji opskrbe energijom koji je u tijeku, udio energije uvezene iz Rusije počeo je opadati – u nekim slučajevima naglo – kao što je prirodni plin. Europski uvoz tog energenta iz Rusije pao je s više od 150 milijardi kubičnih metara (bcm) u 2021. na manje od 43 bcm. To je uglavnom kompenzirano sve većim udjelom ostalih dobavljača-izvora-partnera. Uvoz iz SAD-a porastao je s 18,9 bcm u 2021. na 56,2 bcm u 2023., a iz Norveške sa 79,5 bcm u 2021. na 87,7 bcm u 2023.

Veliki pad isporuke plina iz Rusije dogodio se naglo pa se EU morala okrenuti drugim dobavljačima ali i dobavi putem LNG terminala, kako stacioniranih tako i plutajućih. U 2023. EU je uvezla više od 120 bcm LNG-a, od čega gotovo 50% iz SAD. U ukupnom prometu plina Norveška je sudjelovala s 30,3%, SAD 19,4%, Alžir 14,1%, Rusija (plinovodima) 8,7%, Rusija (LNG) 6,1%, Velika Britanija 5,7%, Katar 5,3% te ostali 10,3%.

Malo je ipak vjerojatno da će rastući europski uvoz LNG-a biti podmiren dugoročnim ugovorima budući da kraći ugovori trenutno više odgovaraju ciljevima energetske tranzicije EU. Također, europske potrebe bolje ispunjavaju specijalizirane naftno-plinske ili trgovačke tvrtke koje su dobro pozicionirane i mogu osigurati potrebne fleksibilne količine, uključujući kratkoročnu opskrbu.

Europske vlade i plinske distributerske tvrtke brzo su razvile nove LNG kapacitete ali tek trebaju značajno preći na dugoročne LNG ugovore kako bi osigurale opskrbu. Europski uvoz LNG-a povećat će se s 111 bcm iz 2021. na 186 bcm do 2030., dok bi Europa trebala razviti 100 bcm dodatnih kapaciteta do 2025.  Na primjer, Katar je objavio da će svoje proizvodne kapacitete povećati sa sadašnjih 105 bcm na 200 bcm do 2030.

Što se Hrvatske tiče naša energetska bilanca je još uvijek negativna jer sva tri ključna energenta (naftu, plin i električnu energiju) uvozimo ali nam ni jedan dobavni pravac nije bio ugrožen.

Hrvatska svoj prirodni plin proizvodi na 17 polja u Panonskoj nizini i 11 polja na tri eksploatacijska područja na Jadranu čime je u 2022. podmireno 29,6 % domaćih potreba za prirodnim plinom. Hrvatska godišnje proizvodi 745,0 milijuna kubika (mm3 ) plina, uvozi 3.021,5 mm3, izvozi 1.062 mm3 , a ukupna potrošnja je  2.529,7 mm3. Kapacitet LNG terminala je 2,9 bcm i planira se povećati na 6,1 bcm. U 2022. sustavom je transportirano 14,7% plina preuzetog iz proizvodnih postrojenja na teritoriju RH, 13 posto iz uvoznih dobavnih pravaca, 64,5 posto iz terminala za ukapljeni prirodni plin i 7,8 posto iz podzemnog skladišta plina.

Koncept „energetske trileme“ koji balansira postojanje napetosti između politika usmjerenih na postizanje tri različita cilja, tj. energetsku sigurnost, energetsku pravednost i održivost okoliša sada se mijenja. Prema profesoru s Cambridge-a Jorge E. Viñualesu, sami uvjeti „trileme“ više ne pretpostavljaju da je energija temeljena na fosilnim gorivima, iako manje održiva, pristupačnija i jedini izvor koji je istinski sposoban osigurati sigurnost opskrbe.

Posljednjih mjeseci ratni sukob između Izraela i Hamasa te napadi jemenskih Hutista na brodove na ulazu u Crveno more znatno su otežali prolaz tankera sa gorivima iz Azije kroz Sueski kanal prema Europi zbog čega se sve više energenata iz Azije do Europe mora prevoziti puno dužim putem oko Afrike. Osim toga, Iran stvara sve više problema kod prolaza tankera kroz strateški važan Hormuški tjesnac. Ako se to nastavi kako će to utjecati na europsku i hrvatsku energetiku?

Taj mediteransko-bliskoistočni prostor je stalno u prikrivenom ili otvorenom sukobu. Htio bih naglasiti da su hrvatske tvrtke INA, Geofizika i Crosco od 1998. do 2004. sudjelovale na istraživanju naftno-plinskih ležišta Hayan bloka u Siriji. To je rezultiralo značajnim otkrićima i nalazištima koja su privedena proizvodnji ali su nam na kraju, nažalost, izmakli iz ruku. Slično se dogodilo i u Libiji (i osobno sam bio svjedok) tako da hrvatske tvrtke i ministarstva moraju računati na ovakve događaje i svakako ih predviđati u budućim poslovnim (i političkim) planovima.

Dobava sirove nafte u Hrvatsku u ovom razdoblju nije došla u pitanje. Naime, u ukupnom prometu nafte za EU iz SAD stiže 17,7%, Norveške 13,7%, Kazahstana 8,2%, Libije 7,4%, Saudijske Arabije 7,0%, Iraka 6,6%, Rusije 3,9%, a ostalih država 35,4%. U Hrvatskoj se na 38 polja proizvodi 586,2 tisuća tona, uvozimo 1.972,2 tisuća tona, izvozimo 202,4 tisuća tona, a ukupna prerada je 2.253,3 tisuća tona. To su količine koje RH (INA) može relativno lagano pronaći na tržištu neovisno o krizama koje utječu na prolaz kroz Suez ili Hormuški tjesnac.

Hrvatske rezerve nafte i kondenzata se već godinama smanjuju zbog starosti proizvodnih polja ali i  manjih ulaganja u istraživanje novih nalazišta. Tako su potvrđene i moguće rezerve u 2018. bile  9.206,6 tisuća m3 a u 2022. 5.916,8 tisuća m3. Ako je godišnja proizvodnja sirove nafte 586,2 tisuća m3 naša postojeća naftna polja će se iscrpiti za oko 10-tak godina.

Stoga se podrazumijeva da u sljedećih desetak godina moramo naći rješenja kako potpuno zamijeniti naftu i plin kao energente drugim, prije svega obnovljivim izvorima, te postati energetski neovisni. Ali i vodeći posebno računa o sigurnosnim aspektima naših ulaganja te mogućih energetskih dobavnih pravaca.

Sve to pokazuje koliko može biti opasna velika ovisnost o uvozu energenata. Naime, već se  godinama uglavnom povećava ovisnost Hrvatske o uvozu nafte, naftnih derivata i plina, a uvozimo i dosta električne energije. Kako povećati energetsku neovisnost Hrvatske, a da to bude isplativo, odnosno da cijene vlastitih energenata budu konkurentne uvoznima?

Ovdje je najbolje početi s brojkama iz naše energetske bilance prema EUROSTAT metodologiji. Navodi se da je naša ukupna potrošnja energije 356 petadžula (PJ), a domaća primarna proizvodnja 155 PJ. Uvozimo 370 PJ, a izvozimo 154 PJ. Trenutno se iz obnovljivih izvora energije (OIE) koristi 101 PJ što je u odnosu na ukupnu potrošnju samo 28%.

U postocima 43 posto (66,9 PJ) čini energija ogrjevnog drveta i biomase, 17 posto (26,3 PJ) prirodni plin, 16,4 posto (25,4 PJ) sirova nafta, 12,7 posto (19,7 PJ) vodne snage, 9,7 posto (15,0 PJ) ostali OIE dok 1,2 posto (1,9 PJ) pripada neobnovljivom otpadu.

Cilj da svu energiju dobivamo iz OIE može se postići instaliranjem dodatnih kapaciteta i to vjetroenergetskih, solarnih, hidroelektrana, geotermalnih i bioenergetskih postrojenja, a dodao bih i najnovijih malih nuklearnih (SMR) elektrana.

Prema sveobuhvatnim i detaljnim studijama koje su 2020., pod ‘krovnim’ Energetskim institutom Hrvoje Požar (EIHP), izradili zagrebački Fakultet elektrotehnike i računarstva (FER) i EKOINVEST, predviđena su tri scenarija: S0 – Scenarij razvoja uz primjenu postojećih mjera, S1 – Scenarij ubrzane energetske tranzicije te S2 – Scenarij umjerene energetske tranzicije. Međutim, te studije nisu mogle predvidjeti napad Rusije na Ukrajinu i njen učinak na našu energetsku sliku.

Smatram da se sadašnja ukupna raspoloživa snaga elektrana u Hrvatskoj od 4.947 MW do 2032. treba povećati na najmanje 8.560 MW. Od toga bi hidroelektrane (i male) imale do 496 MW; vjetroelektrane 620 MW; solarne 1.555 MW; geotermalne 440 MW, a nuklearne 154 MW (SMR). Ova raspodjela može biti i promjenjiva ovisno o prostornim planovima ali ne bi trebala značajno odstupati. Snaga termoelektrana na fosilna goriva smanjila bi se za 999 MW ali bi i dalje bile predviđene kao pričuvne u ovom prijelaznom razdoblju.

Svjestan sam da je u ovim razvojnim planovima usko grlo postojeća elektroenergetska mreža na koju se svi obnovljivi i ostali izvori moraju priključiti. Zato je važno imati novu i jasnu energetsku viziju te u skladu s njom razvijati energetsku mrežu, usklađivati prostorne planove, uklanjati administrativne zapreke i blokade te poboljšavati investicijsku klimu koja će nas dovesti do energetski samodstatne države.

Ulaže li se u Hrvatskoj dovoljno u nove izvore energije: istraživanje i proizvodnju nafte i plina, gradnju elektrana i druge energetske infrastrukture? Koliko još, prema dostupnim podacima, Hrvatska ima neiskorištenih potencijala za proizvodnju nafte i plina? 

Već sam naveo da proizvodnja sirove nafte u RH može uz postojeću proizvodnju trajati 10-tak godina. S plinom, kojeg je Hrvatska proizvodila npr. u 2016. godini 1.647,2 mm3, a procjenjene rezerve su 15.592 mm3 , to je također 10-tak godina. Panon je relativno dobro istražen i iscrpljen, Dinaridi neperspektivni tako da se i po ovim činjenicama trebamo okrenuti OIE.

Imali smo neuspjeli pokušaj istraživanja nafte i plina u Jadranu, koji je, bez javnog međunarodnog natječaja kao „znanstveni projekt” dodijeljen norveškoj tvrtki Spectrum. Dno i podmorje Jadrana je snimljeno s geografsko-geofizičko-geološkog stajališta ali je Spectrum imao pravo prodaje tih podataka idućih pet godina. I ovdje treba obratiti pažnju na sigurnosni značaj ovog postupka te biti svjestan da su osjetljivi i strateški podaci RH možda završili u „neželjenim“ rukama.

S druge strane, mađarska MOL Grupa je u ožujku 2023. objavila da transportira sirovu naftu proizvedenu na naftnom polju Azeri–Chirag–Gunashli u Azerbajdžanu, gdje je suvlasnik, sve do Slovnaftove (MOL-ove) rafinerije u Bratislavi, ocijenivši to velikim korakom u svojim naporima da povećaju fleksibilnost u nabavi sirove nafte. Nafta se od terminala Sangachal u blizini Bakua do Ceyhana transportira naftovodom BTC, u kojem MOL Grupa ima 8,9 posto vlasničkog udjela. Time je MOL napravio povijesni korak u zaokruživanju proizvodnog procesa ‘od polja do vozila’ i u diverzifikaciji opskrbe.

A poznato je da INA uopće ne sudjeluje ni u novim ‘upstream’ ni ‘downstream’ projektima na inozemnim tržištima. Tj. ne ponaša se više kao vertikalno integrirana multi-energetska tvrtka. Pametnomu dosta!

Kao stručnjak za istraživanje podzemnih zaliha nafte i plina smatrate li da Ina, posebno nakon privatizacije, dovoljno ulaže u tzv. ‘upstream’ (istraživanje i proizvodnju nafte i plina)?

Prema INA-inim izvješćima njihova ukupna proizvodnja ugljikovodika (sirove nafte, prirodnog plina i kondenzata) sustavno pada. U 2017. su proizvodili 37,6 milijuna barela ekvivalenta nafte na dan (mboe/d) što je do 2023. smanjeno na 24,4 mboe/d.

Za prošlu godinu INA navodi: „Pad proizvodnje iznosi 6 % zbog očekivanog prirodnog pada, izlaska iz koncesije u Angoli i remonta na postrojenjima za obradu plina. Proizvodnja u Hrvatskoj je niža kao rezultat nižeg doprinosa projekata, povećanog zavodnjavanja i aktivnosti održavanja. Međunarodna proizvodnja je niža kao rezultat prodaje koncesije u Angoli“.

Svjesni smo da se INA od međunarodno priznate tvrtke svela na najbolju domaću naftno-plinsku kompaniju koja nema ambicija ponovo se vratiti na međunarodnu scenu. Davno je INA-in plinski biznis proglašen neperspektivan, a svi sudski postupci, arbitraže, kao i sirijske koncesije, izgubljeni. Treba očekivati da se lagano ugasi proizvodnja nafte i plina, a da INA ulaže u OIE s naglaskom na geotermalne jer je tu daleko najstručnija. Tim više što sve potencijalne lokacije geotermalnih izvora izvorno potječu od INA-e.  Već je „uspjeh“ da su od Agencije za ugljikovodike dobili dozvolu za istraživanje geotermalnih voda za dva bloka – Leščan i Međimurje 5.

EU je globalni predvodnik u poticanju korištenja OIE kako bi se smanjilo korištenje fosilnih energenata, a time i globalno zatopljenje te sve izraženije klimatske promjene dok bi se s druge strane time smanjila ovisnost o uvozu energenata. Stručnjaci kažu da Hrvatska ima prilično velike potencijale za korištenje OIE. Koristimo li ih dovoljno te kako to dodatno potaknuti?

U prvim danima rusko-ukrajinske krize čelnici EU-a zadužili su Europsku komisiju da pripremi nepredviđene energetske mjere i zatražili od nje da osigura dostatnu opskrbu energijom po pristupačnim cijenama za građane i poduzeća EU-a, posebno za zimu 2022.-2023. Države članice su slijedile primjer i odgovorile, na primjer, ‘programima potpore za OIE, bespovratnim sredstvima i povlaštenim zajmovima za rekonstrukcije stambenih objekata i instalacije toplinskih pumpi’.

Hrvatska je išla i korak dalje te građanima i gospodarstvu osigurala subvencionirane cijene plina i električne energije. Međutim, primjena Uredbe o otklanjanju poremećaja na domaćem tržištu energije i neodgovorno pa i protuzakonito poslovanje regulatora tržišta energije nije pravedno iskorišteno kako prema igračima na tržištu, tako i prema građanima i poreznim obveznicima.

Naša šansa su OIE jer je već i prema Scenariju 1 (Scenarij ubrzane energetske tranzicije, prema Analizi prostornih kapaciteta i uvjeta za korištenje potencijala OIE u RH), do 2050. imamo priliku instalirati 10.931 MW. U ovom scenariju, od 2020. do 2050. može biti postignuto 2.876 MW iz vjetroelektrana, te 3.717 MW iz sunčanih što znači da planirani instalirani kapaciteti koji koriste energiju Sunca premašuju one iz vjetra.

EU u svojim planovima jasno naglašava potrebu za ubrzanjem korištenja OIE, poboljšanjem energetske učinkovitosti, uštedom energije i osiguravanjem međusobne povezanosti energetskih mreža EU-a.

Sve što mi trebamo jest imati novu i jasnu energetsku viziju, pripremiti se stručno te uklanjati administrativne zapreke i blokade na putu OIE.

Posljednjih godina se sve više pažnje osim gradnji vjetro i sunčevih elektrana posvećuje i korištenju geotermalne energije, a najavljuju se dosta velika ulaganja u te izvore. Bili ste član uprave Geofizike pa nas zanima vaše mišljenje o postojećim procjenama geotermalnog kapaciteta i planovima za njegovo korištenje?  

Pozdravljam sve napore koje Agencija za ugljikovodike čini kako bi što prije i što učinkovitije stavila geotermalni potencijal u funkciju energetska neovisnosti. Prema Strategiji energetskog razvoja RH do 2030. s pogledom na 2050. predviđaju se kapaciteti geotermalne energije od  56,5-67,6 MWe (električne energije) i 456 MWt (toplinske energije) na poznatim lokacijama i 100 MWe (procjena uz istraživanje novih lokacija).

Ukupna instalirana snaga geotermalnih izvora u Hrvatskoj s 18 lokacija je 59,6 MWt ako se uzme u obzir samo grijanje prostora, odnosno 84,7 MWt ako se uzme u obzir i geotermalna energija za grijanje kupališta i jedna elektrana (Ciglena) za proizvodnju električne energije od 10 MW.

U istražnoj fazi je 9 projekata od Babine Grede 1 i 2 do Merhatovca, a u listopadu 2023. INA je na natječaju dobila pravo na istražne radove i eventualnu eksploataciju na dva polja (Lešćan i Međimurje 5), tvrtka IGeoPen za područja Pčelić i Sječe, dok je pravo na područje Kotoriba pripalo društvu Viola Energy Generation. Potencijalnih proizvodnih polja geotermalnih voda upotrebljivih u energetske svrhe, nastalih na iskorištenim proizvodnim poljima ugljikovodika nakon prestanka njihove proizvodnje, ima još 35 (od Bačkovice koja je površine 3.10 km2 preko Jamarica 42.23 km2, do Mosti 42.02 km2).

Ukupno je to 49 lokacija s potencijalom geotermalnih izvora. Obzirom da se bez dodatnih istražnih radova uključujući i najmanje jednu istražnu bušotinu na svakoj potencijalnoj lokaciji teško može dobiti očekivanih 1.000-1.500 MW smatram da se iz geotermalnih izvora može sigurno dobiti dodatnih 440 MW, a ostalo ovisi o ulaganjima i mogućim otkrićima. Ovo je u skladu i s mišljenjem prof. dr. Vladislava Brkića, dekana zagrebačkog RGN fakulteta.

Ukratko, vidljivo je da su se otvorili novi geotermalni potencijali te da po ovom pitanju Strategiju energetskog razvoja RH treba revidirati i dopuniti.

Što kao energetski stručnjak sa poslovnim iskustvom u stranim i domaćim kompanijama smatrate o postojećoj Strategiji energetskog razvoja RH?

Izuzetno je važno da je Strategija objavljena u veljači 2020. ugledala svjetlo dana. Na njoj su radili vjerojatno najbolji domaći stručnjaci iz EIHP-a, FER-a, EKOINVEST-a ali i brojni neovisni.

Strategija polazi od dvije osnovne pretpostavke: demografske i gospodarske. Prema njima će u 2030. u Hrvatskoj biti 3,755 milijuna stanovnika. a u 2050. samo  3.295 milijuna. Predviđeno je da će BDP po stanovniku u 2030. biti 123.000 kuna (16.450 eura), a on je za 2022. već 17.486 eura. Gledajući već ove ulazne parametre te predloženu demografsku revitalizaciju prema kojoj će broj stanovnika, ovisno o scenariju, u 2050. biti od 3,34 do 3,76 milijuna logično je tražiti izradu ili dopunu postojeće strategije.

Osim toga, Strategija je predstavljena prije ruske agresije na Ukrajinu. Isto tako male nuklearne elektrane i naknadno utvrđen veći geotermalni potencijal nisu ni mogli biti uključeni iako bi trebali imati značajno mjesto u novoj Strategiji.

Kakva je, prema vašem mišljenju, energetska budućnost Hrvatske? Treba li npr. Hrvatska, kako predlaže dosta stručnjaka, izgraditi novu nuklearku kao velik i stabilan izvor sve popularnije električne energije koja ne stvara emisije stakleničkih plinova koji potiču globalno zatopljenje? 

Već sam u svojim objavama u 2022. na Linkedinu pokušao dovesti u javni prostor RH najnovija saznanja o tehnologijama malih nuklearnih elektrana – SMR. Mali modularni reaktori (SMR) su napredni nuklearni reaktori koji imaju kapacitet snage do 300 MW(e) po jedinici, što je otprilike jedna trećina proizvodnog kapaciteta tradicionalnih reaktora za nuklearnu energiju. Mala nuklearna elektrana (SMR) automatski se gasi i hladi u slučaju nestanka struje, a svaki modul može proizvoditi oko 77 megavata električne energije, dovoljno za napajanje 60.000 domova.

I Europska komisija prepoznaje potencijalni doprinos malih modularnih reaktora postizanju energetskih i klimatskih ciljeva, na zemljama EU-a je da same odrede svoju energetsku kombinaciju, a mali modularni reaktori (SMR) su jedna od pogodnih tehnologija.

U veljači 2024. europska povjerenica za energiju Kadri Simson pokrenula je Industrijski savez EU-a za male modularne reaktore koji okuplja tehnološke i energetske tvrtke kako bi što bolje iskoristili sigurne i svestrane nove nuklearne tehnologije. One mogu doprinijeti našem putu dekarbonizacije kako bi nadopunili OIE i osigurali proizvodnju temeljne energije za ‘duboku’ elektrifikaciju, pouzdan izvor topline za industrije i urbane četvrti, kao i za proizvodnju vodika s niskom razinom ugljika. RH se aktivno treba priključiti tom savezu koji može osigurati postavljanje prvih reaktora do sljedećeg desetljeća u zemljama koje to odluče, uz puno poštivanje najviših standarda nuklearne sigurnosti i održivosti okoliša.

Ukratko, taj Industrijski savez EU može donijeti višestruke koristi. Ne samo da RH može samostalno ovladati ovom tehnologijom, nego i u vrlo praktičnom smislu – kroz potpuni angažman na nuklearnoj sigurnosti, korištenjem europskih lanaca opskrbe i poticanjem inovacija za nove tehnologije. A građani  bi o malim nuklearnim elektranama na teritoriju RH morali moći odlučiti na referendumu.

Napisao: Željko Bukša

Fotografije: Dalibor Mikulić

Urednik Lili D.

Povezani članci

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime




Pratite nas

933ObožavateljiLajkaj
3,871SljedbeniciSlijedi
950PretplatniciPretplatiti

Zadnje Objave