8.3 C
Zagreb
Petak, 1 ožujka, 2024

Domagoj Franić: Avdiivka – groblje ruskih nada

Svjedočimo svjetskom košmaru koji je u suludosti svojih osvajačkih ideja i bolesti narcisoidnog uma izazvao jedan mali patuljak – Putin

Tek sada svijet postaje svijestan obimnosti utjecaja i dužine krakova hobotnice koju je ruski sustav, na čelu sa njime stvarao zadnjih dvadeset godina.

Postaje svjestan koliko je milijardi rubalja mita preko agenata njegovih službi prošlo venama zapada i njegovih uskogrudih i samodopadnih materijalista. Svijet postaje svijestan koliko je patuljak uspio utjecati na države Bliskog istoka, na države Afrike, južne Amerike, pa i Europe.

Koje je on pretvorio u spavače za potrebe provedbe svojih interesa. Novcem, koji pokreće svijet i ideologije. Čeka je on bio itekako svjestan.

Surađuje sa svim teroristima svijeta. Naravno, prema zapadnim kriterijima. Jer jednima terorist, drugima je možda „osloboditelj“

Iskoristio je novac svoga naroda, ostavljajući ga u zabitima Kavkaza i Sibira bez osnovnih životnih potreba, bez dostignuća civilizacije i polu gladnog, istovremeno kupujući raznorazne političare i državnike, poslovne ljude, aktiviste, parlamentarne „deničare“ pa sve do sportaša, sportskih institucija i na kraju čelnike terorističkih organizacija.

Nikome nisu bili čudni njegovi razgovori i dogovori sa Talibanima, sa Hamasom, sa Iranskim čelnicima, koje je sve stavio „pod svoju kapu“ i koje je sada perfidno pokrenuo protiv Izraela a u stvari protiv SAD-a.

Jer Izrael rusiji sve do nedavno i nije bio „neprijatelj“, bio je „poslovni subjekt“ čije su znanje i pamet u vojnoj industriji kupovali. Kakvim ugovorima i transakcijama, znati će se valjda jednom.

U cijelom ovom košmaru, Izrael je bio ruska „kolateralna“ žrtva, država koja je personifikacija SAD-a i njegove politike i koje je „poslužila svrsi“, da pokuša odvuću na stranu Američku i svjetsku pozornost, mogućnost opskrbe i sami interes Amerikanaca  i EU za nastavak potpore patuljkovom „trnu u nozi“ – Ukrajini.

Jedinoj karici u lancu njegovog zamšljenog vladanja svijetom (ne samo Velikom rusijom) koja se otgla i nije htjela slušati i velikog vođu i njegove zamisli. Ono što ga najviše boli je „obični glumac“ koji mu je stvorio tolike, povijesne probleme. Koji nije pobjegao niti bio uhićen početkom rata. Neoprostivo za psihopatu.

Suradnja sa Iranom, kome cure sline na stvaranje nuklearne bombe uz potporu rusije (ostala vojna suradnja je manje važna) prodao je priču „povoljnog trenutka“ napada na Izrael. Ubivši time „dvije muhe“. Prva je spomenuto preusmjeravanje i slabljenje Američke pomoći Ukrajini, dok je druga išla niz dlaku arapima u okruženju Izraela – spriječavanje dogovora Saudijska Arabija – Izrael o stvaranju samostalne, svjetski priznate Palestinske države.



To Irancima, Hamasu i Hezbollahu nikako nije odgovaralo, nestao bi njihov razlog postojanja, djelovanja i opstanka na području Palestine i Libanona. Došao bi kakav – takav mir na Bliski Istok a to „gospodarima rata“ sigurno nije odgovaralo.

Uzburkao je patuljak cijeli svijet pritiskajući „dugmad“, tj. svoje plaćenike razbacane njime kao kazetne bombe na Ukrajinskim bojišnicama.

Osobno vjerujem u razum i prevladavanje krize na Bliskom Istoku koja se naće, prema Putinovom očekivanju pretvoriti u širi svjetski sukob, ma koliko to on priželjkivao.

U sjeni tih događaja i „nereda spontano izazvanih“ diljem svijeta i Europe u kome su Palestinci i muslimani na žalost samo odradili Putinovu zadaću, događala se Avdiivka.

Jedno za svjetske pojmove malo naselje koje je, a to će nastavak ovoga rata pokazati, bila prijelomni trenutak ka ruskom vojnom porazu.

Napad na Avdiivku, na istok i Sjever Ukrajine, na pravce Lyman – Kupjansk, rusi su pomno pripremali mjesecima, spontano, kao pandan Ukrajinskim pripremama za napadne operacije prema jugu zemlje.

Ruski stratezi su shvatili da moraju iznaći mogućnost kako vojno angažirati Ukrajinske postrojbe već spremne za napad u oblasti Zaporižja i Donjecka i vezati ih za svoju ofanzivu oko Avdiivke i Kupjanska. Znali su da ne smiju Ukrajincima dozvoliti da koncentriraju sav napadački potencijal na relativno malom prostoru jer će ih biti nemoguće zaustaviti do Azovskog mora.

Još od prošle zime rusi su se oporavljali i pripremali snage, popunjavali postrojbe ljudstvom i naoružanjem, osnivali nove armije.

Sve to da bi krenuli luđački na Avdiivku. Ništa nisu naučili od borbi za gradove heroje koje su krvavo osvajali i uništavali. Od Mariupola, Severodonjecka, Soledara, Bahmuta…..svaki taj grad odnio je sa sobom dio ruske vojne snage, morala, desetkovao ljudstvo i tehniku i općenito, smanjivao ruski vojni potencijal.

Okupljanja za Avdiivku i Kupjansk su bila zadnja velika okupljanja, koliko-toliko vojske, sve iza toga će biti navrat-na nos okupljanje uplašenih pričuva, neobučenih tenkista i topnika, neispravnih sredstava pa sve do njihovog nedostatka u budućnosti.

I očekivano, rusi nikada ili vrlo slabo usvajaju nove doktrine i načine ratovanja. Ponovili su to na primjeru Avdiivke. Mesni napadi, oklop u koloni, izgubljeni topnički dueli……sada su izgubili i značajan broj letjelica, posebno helikoptera….

Ukrajinci su odavno shvatili da na jačeg neprijatelja ne ideš glavom kroz zid, uništavaš ga preciznošću i pametnom taktikom, iscrpljuješ njegove resurse.

U Avdiivki, učinak Ukrajinaca je bio strašan, uništeni tenkovi i topnička oruđa broje se u više stotina komada.

Već sada, ruske snage predviđene i prikupljane za ovu ofanzivu su vrlo iscrpljene i uništene. Najavljivanje napada na Lyman i Kupjansk se otegnulo u nedogled, vjerujem da rusi nemaju dostatne snage da išta ozbiljnije učine na tome pravcu i upitno je hoće li uopće i krenuti…

Vjerojatnije da će snage čuvati za obranu u nadolazećim mjesecima a ne nikakve ofanzive.

Događanja na lijevoj obali Dnipra, u Khersonskoj oblasti, dolazak ATACMS-a, najavljene još jače vojne potpore zapada usprkos pokušajima ometanja, daju mi za pravo da vjerujem da je uspješna Ukrajinska taktika, sa svim svojim zastojima provedbe, dužinom trajanja i „čupanju naših živaca“ ipak dovela do prijelomnog trenutka u ovome ratu.

Ma koliko dugo on trajao, možda još godinu – dvije ali sa vrlo jasnom vizijom njegovog završetka – porazom rusije.

Očekujem i mirno riješenje Bliskoistočne krize, osnivanje Palestinske države u sličnom vremenskom intervalu uz posredovanje UN-a (ma kakav bio), Saudijske Arabije i moguće nekih drugih čimbenika.

Očekujem definitivni poraz sila zla, koje su u međusobnoj sprezi i divljanju mogle svijet dovesti na rub trećeg svjetskog rata.

Zar smo svi zajedno,  crni i bijeli, žuti, kršćani, muslimani i ostali toliko glupi da nas jedan psihopatični patuljak sviju zajedno ….… u mozak i upravlja svima nama??!

Piše Domagoj Franić

Urednik Nikolina B.

Povezani članci

1 KOMENTAR

  1. Dobar text. Rusi su pokušali kopirati ukrajinsku strategiju, ali nije sve u strategiji. Bitna je i provedba!
    Ukrajinska protuofanziva još je u fazi pripreme. Mislim da još nije počela. Provoditi ju bez novih helikopterskih eskadrila i zrakoplova, samo tenkovima i topništvom je smiješno!
    Ukrajinci su počeli vojnu proizvodnju u kapacitetu i vrsti koja će ih osloboditi uvoza svega osim elitne tehnike! U nekim proizvodima su već svjetski lider! Velikim djelom to omogućuje PZO koji štiti infrastrukturu bez koje nema života i proizvodnje !

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime




Pratite nas

933ObožavateljiLajkaj
3,871SljedbeniciSlijedi
950PretplatniciPretplatiti

Zadnje Objave