Zanijela sam prirodnim putem i rodila naše malo čudo
U svibnju 2021. godine, mjesec dana nakon vjenčanja, dobila sam najgoru moguću dijagnozu: dijagnosticiran mi je invazivni karcinom vrata maternice koji se već bio proširio.
Nakon prve, navodno bezazlene konizacije, liječnik specijalist osobno mi je priopćio PHD nalaz. Rekao je da odmah moram odstraniti maternicu te da se pomirim s činjenicom da nikada neću postati majka. Istaknuo je i da ionako imam previše godina za to. Da, upravo tim riječima mi je liječnik specijalist priopćio situaciju u kojoj sam se neočekivano našla.
Šokirale su me njegove riječi. Imala sam osjećaj da se to meni ne događa, da to nije stvarnost. Dok su sestra i liječnik čekali moju reakciju i gledali u mene očekujući što ću reći, na silu sam počela plakati. Samo da izađem iz te ordinacije, pomislila sam. Izgubila sam dio sebe toga dana. Osjećala sam se poput mrtvaca u živom tijelu. Tek sam se udala, a sada suprugu i roditeljima moram reći da se neću ostvariti kao majka.
Imala sam tada 38 godina i nisam se osjećala prestarom za išta, a kamo li za majčinstvo. Bila sam u top snazi i puna životne energije.
Godinama sam redovito odlazila na ginekološke preglede i radila PAPA test. Nalazi su uvijek bili uredni. Pola godine prije dijagnoze nalaz je prvi put imao oznaku CIN 1 što je znak blaže upale. Posljednji PAPA test glasio je CIN 3. Rečeno mi je da ne brinem, da je to vrlo vjerojatno samo malo jača upala. Liječnik me je svejedno poslao na kolposkopiju na kojoj mi je utvrđena prisutnost abnormalnih stanica. Nakon toga obavila sam klasičnu konizaciju. Nitko ni u jednom trenutku nije spominjao karcinom. Govorili su da su u pitanju upale i da će sve biti u redu.
Supruga sam upoznala godinu dana prije vjenčanja. Već sam odustala od pomisli da ću u tim godinama upoznati nekog s kim ću dijeliti život. Mislila sam da su svi koji vrijede već zauzeti i nekako sam se pomirila sa životom bez partnera. Upoznali smo se preko katoličkog portala za upoznavanje na koji sam se prijavila na nagovor prijateljice, danas kume. Vrlo brzo smo znali da je to ono pravo i intenzivno smo krenuli razgovarati o našim planovima za budućnost. Sjećam se da mi je na samim počecima veze suprug rekao da mu nije važno ako nećemo moći imati djece, najvažnije mu je da se volimo i budemo zajedno. Te mi je riječi nebrojeno puta ponovio i za vrijeme liječenja. Bio mi je najveća podrška.
Upravo zahvaljujući suprugu, i njegovoj prisebnosti, uspjela sam se izboriti za drugo mišljenje i rizičnu operaciju očuvanja plodnosti nerotkinje.
Tu večer kada sam nazvala supruga da mu priopćim da mi je dijagnosticiran karcinom on je bio u Njemačkoj na poslu. Nakon početnog šoka, rekao je da će na internetu sve istražiti o mom tumoru i pravima pa će me nakon toga nazvati. Pronašao je da nerotkinje imaju pravo na očuvanje plodnosti, kad je to moguće, kao i da je moj karcinom bio točno na granici za odstranjenje maternice.
Sutradan sam imala dogovoren termin u KBC-u Sestre milosrdnice vezano uz dogovor o operaciji. Čitavu noć nisam spavala, očajnički sam molila krunicu nadajući se da postoji opcija B. Kad sam došla u bolnicu tražila sam nadređenog liječnika odjela i inzistirala da razgovaramo o mojoj situaciji. Krenula sam nenametljivo s temom o mojim pravima i u suzama molila liječnika da pronađe drugu opciju za mene. Iznenadili su me njegova empatija i razumijevanje. Rekao je da će nazvati kirurga u Petrovu bolnicu za kojeg zna da je imao ovako složen slučaj, i uspio je izvesti operaciju s pozitivnim ishodom, i zamoliti ga da me primi. Bila sam neopisivo sretna kada sam saznala da postoji druga opcija i toliko zahvalna da sam odmah nakon razgovora otišla na Kamenita vrata zapaliti svijeću.
Ubrzo je stigao vikend, a ja sam nestrpljivo čekala povratnu informaciju. Već sljedećeg dana primila sam poruku u kojoj je pisalo da će me kirurg u Petrovoj primiti, no uvjet je da obavim PET/CT i da on ne pokazuje metastaze u ostatku tijela.
Nakon nekoliko dana i osobno sam razgovarala s kirurgom u Petrovoj koji mi je objasnio da je to vrlo složena i rizična operacija s mogućim nuspojavama te da ne jamči da će operacija uspjeti i da na kraju neću morati odstraniti maternicu. Rekla sam mu da prihvaćam sve rizike jer se silno želim ostvariti kao majka. Operacija je bila planirana početkom rujna 2021. godine.
Za PET/CT pretragu u Hrvatskoj postoje četiri aparata, od toga samo jedan u državnoj bolnici. Zvala sam sve redom, no svi su termini na uputnicu bili dostupni tek u rujnu. Isto su mi rekli i u jednoj privatnoj poliklinici u Splitu. No, sutradan me je nazvala sestra iz te klinike i empatično mi rekla da sam ja mlada žena u teškoj situaciji i da je za mene pronašla termin na uputnicu za nekoliko dana. Zaplakala sam od sreće i zahvalila na razumijevanju i empatiji.
Nalazi PET/CT-a pokazali su da nema metastaza u ostatku tijela osim malog dijela u području vrata maternice što je bilo idealno za kretanje u postupak operacije očuvanja plodnosti. Nekako je sve išlo svojim prirodnim tijekom. Osjećala sam nadu i prisustvo više sile koja brine o meni jer je zaista bio nevjerojatan splet okolnosti da sam sve pretrage uspjela obaviti u tako kratkom roku, kao i to da naletjela na tako divne i stručne liječnike.
Navedeno mi je potvrdila i liječnica u Sloveniji s kojom sam razgovarala o mogućnosti korištenja međunarodne police zdravstvenog osiguranja koju sam imala preko poslodavca. Iskoristila sam mogućnost da čujem mišljenje stručnjaka Instituta u Bostonu o svome stanju te mi je rečeno da oni također preporučuju odstranjivanje maternice. Slovenska liječnica mi je potvrdila da u Hrvatskoj imamo vrhunske liječnike u ovom području, bolje od Amerikanaca, kao i bolju zdravstvenu skrb te da termine koje sam dobila u Hrvatskoj za pretrage i operaciju ne bih dobila u Americi, niti uz najskuplju policu. Bila sam svjesna da su moje molitve na neki način uslišane u ovoj izazovnoj situaciji.
Imala sam podršku meni bitnih ljudi, no bilo je i onih koji su me razočarali. Dan danas se sjećam licitarskog srca koje mi je u djetinjstvu poklonio pokojni djed moje prijateljice, a na kojem je pisalo: “Prijatelj je onaj pravi koji te u zlu ne ostavi!”. Mnogi su utihnuli s porukama i pozivima kad mi je bilo najteže, a ja sam shvatila koliko su neka prijateljstva postala još čvršća, neka nisu više bila vrijedna truda, a stvorila su se i neka nova prijateljstva s osobama koje su me istinski razumjele, zahvaljujući udruzi Nismo same.
Suočila sam se i s raznim nepromišljenim izjavama o mom zdravstvenom stanju. Pitali su me kako će moj suprug prihvatiti to što ne mogu roditi ili zašto jednostavno ne odustanem od djece jer sam ionako “u godinama” kada je trudnoća rizična za zdravlje djeteta. Nisam se obazirala na te komentare jer sam imala viši cilj, svoje zdravlje i svoju dobrobit, a s druge strane uspijevala sam razumjeti da su ljudi jednostavno nepromišljeni. Bili su mi smiješni pogledi ljudi koji se očito nikad nisu susreli s karcinomom pa kad bi saznali da sam ga preboljela, uputili bi mi onaj pogled sažaljivog pokislog psića. U tom trenutku oni bi žalili mene, a istovremeno ja bih žalila njih. Shvatila sam da ljudi komentiraju i imaju mišljenje o svemu, a na meni je hoću li prihvatiti njihovo mišljenje ili ga ignorirati.
Na operaciju sam primljena početkom rujna 2021. godine, na novoobnovljeni Onkološki odjel bolnice u Petrovoj. Svaka soba imala je dva kreveta, terasu i knjižnicu na hodniku. Imala sam osjećaj kao da sam u hotelu. Čak sam bila sama u sobi što mi je i odgovaralo u vrijeme korone. Operacija je trajala satima. Nakon boravka na intenzivnoj provela sam još nekoliko dana na odjelu te mi je rečeno da je operacija dobro prošla i da sad čekamo PHD nalaz. Oporavak je bio dug i bolan. Po povratku kući moj mačak Miki mi je bio posebno privržen i svako malo me šapicama dirao po operiranom trbuhu pritom predući. Ožiljci su bili minimalni jer je operacija provedena laparoskopski, no, ponekad su se unutarnja bol i bol od težine psihičkog tereta sudarale. Nije bilo lako nositi se sa svime te čekati što donosi budućnost. No, vjera i podrška bližnjih davali su mi dodatnu snagu.
Kroz desetak dana primila sam PHD nalaz koji je bio negativan. Uspjeli smo! Raka više nema! Taj dan sam plakala od sreće.
Nakon oporavka liječnici su me odmah uputili u postupak potpomognute oplodnje radi mogućih rizika i godina. Suprug i ja nevoljko smo krenuli u postupak kod kojeg se uvijek nešto kompliciralo. Ili su bile u pitanju upale ili krivi izračuni ovulacije ili izbijanje limfedema noge koji me dodatno psihički opteretio, a sve skupa je dodatno otežavalo i produživalo proces.
Limfedem je bio posljedica uklanjanja 11 limfnih čvorova u zdjelici te mi je zadao velike glavobolje na fizičkom, financijskom i emocionalnom planu. HZZO nije široke ruke po pitanju ortopedskih pomagala, a terapije koje se provode ručno samo na Institutu za tumore, čekaju se duže od godinu dana. Sama sam financirala izradu čarapa po mjeri, privatne terapije i ostala ortopedska pomagala što je mjesečno znalo stajati i više od 500 eura. No, kako kažu svako zlo za neko dobro, zahvaljujući limfedemu uspjela sam doći do hematologa koji me uputio na različita genetska i druga testiranja te smo saznali informacije koje su nam kasnije bile od velike koristi.
Postupci potpomognute oplodnje nisu urodili plodom. Svaki postupak i iščekivanje rezultata bili su veliko razočarenje. U istom tom periodu razočaranja, moj otac se mjesecima borio za život.
Mama mi je rekla da je na televiziji vidjela svjedočanstvo žene koja nije mogla ostati trudna pa se molila Padre Piju. Nećkajući se, pristala sam odraditi protokol koji je mama opisala te sam se mjesec dana molila Padre Piju. Opustila sam se i prestala brinuti o tome hoću li ikada postati majkom. Shvatila sam da mogu biti sretna i bez da ostvarim kao majka. Intenzivno sam se posvetila sebi, padala s bicikla kao kruška, imala željenu frizuru i život… Nakon mjesec dana saznala sam da sam trudna! I to prirodnim putem!
Bilo je to veliko čudo za nas s obzirom na detalje mojih nalaza i nemilosrdnu statistiku. Moj otac se počeo brže oporavljati i vijest o dolasku prvog unuka ga je praktički digla iz mrtvih. S obzirom na činjenicu da mi je uklonjen veći dio vrata maternice, moja trudnoća je bila visokorizična te je zahtijevala serklažu i poseban nadzor kao i preventivne lijekove. U isto vrijeme zatrudnjela je i moja najbolja prijateljica, koja se godinama borila s neplodnošću, pa smo često dijelile bolničke dane tijekom pretraga. Dijelile smo identična iskustva i s nevjericom se čudile spletu okolnosti. Trudnoća je unatoč početnim teškim i neizvjesnim prognozama protjecala uglavnom uredno, uz specijalan nadzor svaka tri tjedna s povremenim bolničkim promatranjima. Rečeno mi je da ću ako ostanem trudna, čitavu trudnoću morati provesti u bolnici ili barem veći dio nje. No ja sam do zadnjeg dana bila kod kuće.
Dan kada mi je pukao vodenjak nikada neću zaboraviti. Osjetiti tako iskonsku radost, ljubav, taj osjećaj da sam uspješno donijela na svijet jedno predivno malo biće je nešto nevjerojatno, čudesno. Našem malom čudu dali smo ime u čast Padre Pija po čijem zagovoru sam čudesno ostala trudna i iznijela cijelu trudnoću.
Izvor: https://nismosame.com/ Link : https://nismosame.com/ Foto : snimka zaslona https://nismosame.com/
