8.5 C
Zagreb
Utorak, 23 travnja, 2024

Bruna Esih: “Odustajanje nikad nije bila moja opcija!”

Povratak gospođe Brune Esih na političku scenu i ulazak u članstvo HSP-a izazvali su zanimljive reakcije javnosti. Neke crtice iz njezine političke biografije zaslužuju pažnju, a javnost ih je moguće zaboravila.

Bruna Esih je 2016. godine izabrana u Hrvatski sabor kao nezavisna zastupnica na listi HDZ-a u I. izbornoj jedinici gdje je bila na 11. mjestu te je osvojila gotovo 10.500 glasova, odnosno gotovo 17 posto glasova, te glatko ušla u Hrvatski sabor. Već prilikom predstavljanja te prve Vlade Andreja Plenkovića u potpunosti se razišla s njegovom politikom te je tada medijima izjavila da dio izabranih članova Vlade nisu izraz njenog osobnog niti svjetonazora njezinih birača, ali i očekivanih svjetonazorskih temelja Hrvatske demokratske zajednice kojoj su dali svoj glas, pa tako niti izraz njihove biračke volje.

Nekoliko mjeseci kasnije na lokalnim izborima, Esih se samostalno sa svojom neovisnom listom kandidirala za gradonačelnicu Grada Zagreba te je tom prilikom osvojila preko 36 tisuća glasova, odnosno duplo više od tadašnjeg kandidata HDZ-a Drage Prgometa, te pet vijećničkih mandata u Skupštini grada Zagreba. S te pozicije ulazi u pregovore s gradonačelnikom Milanom Bandićem koji su rezultirali promjenom imena najljepšeg zagrebačkog trga iz tadašnjeg Trga Maršala Tita u sadašnji Trg Republike Hrvatske.

S kolegama sa svoje neovisne liste Bruna Esih osniva stranku Neovisni za Hrvatsku – NHR, koja je u vrlo kratko vrijeme okupila brojno članstvo te osnovala brojne stranačke organizacije. Uoči europarlamentarnih izbora, prema svim anketama, Neovisni za Hrvatsku su imali preko 5 posto potpore ukupnoga biračkoga tijela. Bilo je potpuno jasno da hrvatska politička desnica napokon ima stranku koja je – zbog navedene biračke potpore, intelektualnog potencijala u svojim redovima i jasnih stavova – u realnoj poziciji mijenjati političku sliku Hrvatske i ustaljene političke obrasce.

 Svemu navedenom slijedio je buran period političkih zbivanja na desnici prije europarlamentarnih izbora 2019., a potom i nacionalnih izbora 2020., što je nedvojbeno rezultiralo lošim izbornim rezultatom NHR-a i povlačenjem Brune Esih s političke scene. S druge strane, danas gledajući na to vrijeme i protagoniste, pojedinci s desnice u čije su riječi birači povjerovali, danas se nalaze na nekim drukčijim svjetonazorskim pozicijama.

Gospođo Esih, što se dogodilo s NHR-om?

Borili smo se dok smo imali osjećaj da ima smisla, da ima onih koji će u svemu što se događalo te 2019. i 2020. godine prepoznati scenarij koji smo više puta imali prilike vidjeti i prepoznati rukopis tih scenarista. No, to se nije dogodilo, a razloga je više. Okolnosti su bile okrutne, a pojedinci karakterno preslabi nositi se s njima, pa su svi preduvjeti za našu najavljenu eliminaciju iz političkog prostora već bili ispunjeni. Ne moram se smatrati krivom da bih se osjećala duboko odgovornom. I to želim naglasiti. Odgovorna sam ne samo zbog pozicije predsjednice stranke koju sam obnašala, već zbog moje nepresušne vjere u narod i pobjedu istine sve do zadnjeg trenutka, a u kojoj su me spremno slijedili čestiti i samo Hrvatskoj lojalni članovi NHR-a. Obraz nam jest ostao čist, ali NHR je bio slomljen. A slomljeno više nikada ne može biti cijelo. Rastužuje me to i danas, puno je tu bilo ljudi iskrene volje, znanja i želje za radom za Hrvatsku. Ali tko smo ako dopustimo da nas tuga i razočaranost definiraju? Hrvatska od svih nas zaslužuje više!

Možete li nam danas otkriti zašto ste se baš u potpunosti povukli iz politike i što Vas je nedavno potaknulo na odluku o povratku nakon gotovo četiri godine izbivanja, i to baš ulaskom u članstvo HSP-a? 

 Moje povlačenje nikad nije značilo odustajanje. Odustajanje nikad nije bilo moja opcija. Zašto onda HSP? Jer u HSP-u živi baš takav duh, neslomljiv i odvažan!

Dakle, nisam dvojila oko ulaska u HSP ni oko povratka u politiku općenito. No, bio je potreban vremenski odmak, kako radi mene same, tako još više zbog činjenice da na proteklim izborima nisam dobila povjerenje birača. Činilo mi se poštenim da tako onda i bude, a ne da se pokušam politički uglaviti bilo kako i bilo gdje. Jer meni politika nikad nije trebala osigurati nešto što već ranije u životu nisam dovoljno stekla – bila sam stručno afirmirana i životno situirana. Njome sam se željela baviti jer sam osjećala odgovornost prema državi i prema žrtvi ljudi koji su je stvorili i branili. Željela sam se uključiti kako bih, onoliko koliko znam i mogu, mijenjala ustaljene političke obrasce, a nikako ne da se istima prilagođavam. Takvih koji se prilagođavaju postojećim političkim vrijednostima i standardima imamo više nego dovoljno. Zato nam Hrvatska i jest tu gdje jest. Smatrala sam tada, jednako kao i danas, da jedino ljudi slobodni od svih utjecaja mogu Hrvatskoj i Hrvatima zajamčiti njihove istinske slobode i pravo na samostalno oblikovanje državnih politika, odnosno sustava u kojemu žive.

Iako me rastuživalo što sam u jednom ključnom političkom trenutku, pokušavajući ostati ono što bi ljudi minimalno i trebali i očekivati od političara – nepotkupljiva i odana državi i narodu, postala predmet bijesa potaknutog plaćenim medijskim traktatima, malicioznim emisijama te gerilskim facebook pripetavanjima o mojoj tobožnjoj  „tvrdoglavosti i egu“, morala sam prihvatiti činjenicu da mi narod nije dao svoj glas. Dakle, htjela-ne htjela, morala sam pustiti da prođe svo ovo vrijeme kako bi ljudi bez mojeg ili ičijeg prethodnog uvjeravanja, koje tada ionako ne bi imalo smisla, dobili priliku samostalno uvidjeti kako se iskoristilo njihovo povjerenje i kako su im se medijski servirali pojedinci koji su se pokazali kao još jedna smišljena politička prijevara.

Sada, kad se većina takvih samoprokazala, stavila sam se na raspolaganje HSP-u, stranci koja – iako baš iz tog razloga ostajući izvanparlamentarna stranka – nije sudjelovala u takvim zakulisnim dogovorima i koja je jamstvo za daljnje vođenje politike s kralježnicom, isključivo u korist države i naroda. Tu je sada moja politička obitelj i želja mi je da raste, ali još više da oni koji je sada čine i koji su je toliko dugo i brižno čuvali ponosno ponesu svoju novu pobjedu.

Smatram da su i vrijeme i birači sazreli da se sve navedeno lakše uvidi i raspozna.

Kako biste odgovorili na kritike koje tvrde da političari često ne ostvaruju svoja predizborna obećanja i da politika postaje sve više odvojena od stvarnih potreba građana?

Usprkos navedenom iskustvu, uvijek mi je fascinantno kako politički i medijski mainstream pokušava hrvatskom narodu podvaliti da politika i stvarni život hrvatskog čovjeka nisu jedno, da ne trebaju biti jedno te da politiku iz obične ljudske perspektive ne treba ocjenjivati, jer je politika ‘nešto iznad’. To je opasna prijevara!

Nikada nisam vjerovala u politiku koja nije mjerljiva životom hrvatskog čovjeka. Upravo ta golema udaljenost između državnih politika i prilika hrvatskog čovjeka motivira me za daljnje bavljenje politikom. Jer te udaljenosti ne smije biti! I to je temeljni sadržaj Starčevićeve filozofske i političke paradigme “hrvatskog državnog prava”.

Smisao postojanja hrvatske države nije mimoilaziti staricu u Sinju, starca u Gospiću, mladića i djevojku na pragu obiteljskog života u Karlovcu, Zagrebu ili u Iloku.

Upravo suprotno – svi oni u postojanju hrvatske države moraju vidjeti prednost i rješenje, a ne zaprjeku u uređenju svojih života! Tragična je činjenica da mladići i djevojke čiji su djedovi i očevi dali živote za ideal hrvatske države danas rješenje svojih životnih ciljeva vide u odlasku iz nje te u drugim državama i društvima. To nikako ne smije biti pravilo, a jest već odavno. Dozvoliti da se takvi procesi odvijaju, te nastaviti slušati priče koje nam se serviraju o tome da su oni globalni problem, nastao tek slobodom granica i radnog tržišta, zatvarajući vlastite oči i blokirajući razum – krah je kako ideje, tako i realnosti države.

Kako biste onda ocijenili trenutnu vladajuću garnituru i kako gledate na stanje i ozračje u državi općenito? 

Iskoristili su povjerenje svojih tradicionalnih birača i to su u protekla dva mandata radili uporno i bezobzirno. Andrej Plenković je postavljao ljude i donosio odluke izvan svakog državotvornog konteksta. U takvom modelu paralelnog upravljanja zemljom kakvo je otvoreno razvio Plenković, Vlada kao institucija služi tek kao nužno formalno pokriće za odluke koje je u pozadini donosio isključivo Plenković sam sa svojim najužim krugom savjetnika i političkih suradnika – redom osoba koje nikada nisu prošle izborni test pred narodom, pa čak i pred strankom koju predstavlja! Nije to nikakva površnost, odnosno propust u upravljanju. Nakon sad već dva mandata jasno je da govorimo o jasnoj namjeri! A to je onda udar na same temelje državnosti koji rezultira urušavanjem najvažnijih državnih institucija, odnosno potpunim urušavanjem uloge i značaja ministara, ministarstava, Vlade i države u cjelini! Promenada od tridesetak ministara koji su dolazili i odlazili iz Vlade te sve afere i „afere“, posljedica su upravo takvog paralelnog modela upravljanja gdje su ministri preuzimali odgovornost za politike koje nisu kreirali sami već su ih osmišljavali Plenković i ti njegovi ljudi u sjeni. U takvoj konstelaciji dolazilo je do smjena ili prisilnih ostavki zbog unutarstranačkih obračuna i/ili neposlušnosti pojedinih ministara, a ne samo zbog afera koje su dospijevale doći do javnosti.

Takav model upravljanja, odnosno takva politika pukog održanja na vlasti i prepuna floskula o stabilnosti, štetna je zbog održavanja statusa quo, odnosno održavanja nefunkcionalnosti ukupnog državnog aparata i institucija koje su same sebi svrha i koje su, štoviše, jamstveni servis za bogaćenje različitih ‘poslovnih’ struktura, a koje, potom, tim unaprijed osiguranim golemim sredstvima iznova jamče opstanak strukturi vlasti, toj kakva jest i sasvim nebitno koja jest. Pozivanje na stabilnost isključivo u korist održavanja stabilne vlasti, miljama je daleko od onoga što je jedino važno i što treba biti i ostati ideal – stabilna nacionalna hrvatska država!

Takvi su procesi smrtonosni za hrvatski narod i poprimaju, što ozbiljni ljudi već duže upozoravaju, dimenzije zavjere protiv hrvatskog naroda. Jednako je smrtonosan gubitak povjerenja u državu i osjećaj beznađa koji takav ponavljajući model upravljanja državom izaziva u narodu. Oko sebe gledamo ljude koji odustaju i prihvaćaju puko životarenje, ne nadajući se promjeni sa samom promjenom vladajuće strukture, dok se mlađi ljudi sve više odlučuju na odlazak u države koje im mogu jamčiti jasniju životnu perspektivu. Ali unatoč moguće boljoj materijalnoj situaciji, korijen im je iščupan. Kakav može biti život kad si odvojen od svoje obitelji, doma i jezika i kad ti je praktički oteto pravo na dostojanstven život od svoga rada i sreću u vlastitoj državi? I to onoj sanjanoj i teško izborenoj. Zbog nemogućnosti imanja perspektive i osjećaja vlastitoga smisla, mladi koji ostaju ne odlučuju se za podizanje obitelji i rađanje djece. Otuđujemo se jedni od drugih boreći se za puku egzistenciju i vodimo se lošim primjerima iskorištavanja prilika za zaradu. Zašto bi se bilo tko trudio ostati pošten i radišan, logika je koja prevladava, kad postoje zorni i mnogobrojni primjeri da suprotno od toga ne samo da nije sankcionirano, već je institucionalizirano?!

Stoga, iza Plenkovića ostaje ne tek propuštena prilika, već teško ranjena hrvatska država koju je iskoristio kao taoca svojih karijernih ambicija. Ostat će zapamćen po izjavi da stranka ne smije biti talac jednoga čovjeka, da bi otišao puno dalje te samu državu pretvorio u svog taoca kompromitacijom svih institucija. Zloupotrijebio je u tu svrhu i svoju stranku, no to je problem HDZ-a s kojim će se oni sami morati nositi.

Dužnost nas ostalih koji držimo do svoga naroda i koji vjerujemo u hrvatsku pamet, čast i karakter, jest da spriječimo svaku daljnju kompromitaciju države, urušavanje institucija, uništimo zavjeru a zavjerenike primjereno kaznimo. No, iznad svega dužnost nam je ponuditi rješenja i to vlastitim primjerom, oslanjajući se na hrvatske izvorne povijesne vrijednosti, koje su nam upravo danas, u suvremenim odnosima, potrebnije nego ikada.

Koji smatrate ključnim korakom za ujedinjenje i uređenje Hrvatske?

Nema jednog ključnog i čarobnog koraka. A pogotovo nema svemoćnog pojedinca – toga se zaista trebamo naučiti kloniti.

Preduvjet za bilo kakvu stvarnu promjenu je vlast koja će imati stvarni legitimitet, odnosno, po slovu Ustava, ona ne samo da proizlazi već i pripada narodu. Svjesna toga da pripada narodu i da sve što čini i posjeduje također pripada narodu, takva bi vlast osjećala stvarnu dužnost te našla hrabrosti sve nas povesti na taj put Države i Naroda, korak po korak.

Na državu, sve državne i javne politike, na upravljanje zemljom i sudbinom naroda treba početi primjenjivati iste standarde i ista mjerila koje primjenjujemo u upravljanju sudbinama svojih obitelji. Činiti ono što bi činili sebi samima! Kad donosimo odluku o bilo čemu u svom životu držimo se razuma, provjerenih i dokazanih znanja, oslanjamo se na najbolje ljude i iskustva, analiziramo moguće posljedice svake odluke na sve članove obitelji i, u okvirima mogućnosti, prilagođavamo se onome što nam najmanje šteti i donosi najviše koristi. Tako se slažu obiteljski prioriteti, a potom i ostvaruju, ponovno ocjenjujući rezultate po utjecaju na baš svakog člana obitelji.

Takav model upravljanja logičan je, životan i – državotvoran. Potrebno ga je ozakoniti, odnosno pretočiti u ustavni i zakonski poredak i, što je iznimno važno, učiniti ga jasnim svakome Hrvatu! To bi onda svakom pojedincu otvorilo jednako jasnu i predvidivu perspektivu vlastitog života i sigurnost njegova planiranja. S time onda dolazi i motivacija za djelovanje.

To je politika hrvatskog državnog prava! S njom je i hrvatska perspektiva sigurna, a bez toga je nema i neće je biti.

Smatrate li da je trebalo zadržati kunu kao nacionalnu valutu?

Uvijek je dobro i poželjno imati što više instrumenata za upravljanje svojim životom. Vlastita valuta i monetarna politika oduvijek su sinonim državnosti. Zato i jesam uvijek bila i ostala sklona našoj kuni. Ali sama valuta, bez snažne, uređene i funkcionalne države, ne može nam biti izlaz iz problema. Ako ćemo biti pošteni, mi smo se puno prije uvođenja eura, praktično i u najvećoj mjeri, odrekli samostalne monetarne politike fiksirajući kunu za DM, a potom za Euro. U tome sam uvijek vidjela klicu naslijeđenog nepovjerenja u svoju državu. Međutim, kao što kuna nije bila razlog naših ekonomskih slabosti, tako ih euro neće i riješiti. Naši ekonomski i životni problemi nisu nastali zbog valute nego vlastitu valutu nismo mogli optimalno koristiti jer nismo imali državu koja bi optimizirala monetarnu politiku.

Ponovno dolazimo do toga da je polazište svega uređenje države koje bi počivalo na ustavnoj definiciji da je temeljna ustavna vrednota, a s tim i vrednota državnog poretka, opstanak i razvoj hrvatskog naroda! Baš sve državne politike moraju biti k tome usmjerene! Jednostavnije rečeno – sve što rade političari mora se početi mjeriti prema efektima na hrvatskog čovjeka. Tek će tada ljudima postati jasnija važnost postojanja države, a politika bliža. I ne manje važno, prostor za obične političke floskule koje smo navikli slušati postao bi vrlo sužen.

Dakle, svakako bih se trudila zadržati kunu, ali bih prije toga nastojala u potpunosti redefinirati državni poredak. Tada bi kuna postala prednost, ostajući važan simbol državnosti.

Kako planirate surađivati s drugim političkim strankama ili akterima u političkom prostoru Hrvatske?

Jednostavno. Tko je god spreman biti suputnik u savezu hrvatskog državnog prava, a tu svoju spremnost može posvjedočiti svojim životom i djelovanjem, svojim znanjem i karakterom, i tko je god spreman mjeriti politiku i javno djelovanje isključivo mjerom hrvatskog čovjeka i razvojem hrvatskog naroda, naš je prirodni partner. U tome ne može biti kompromisa.

Nebrojeno je danas posljedica takvih političkih kompromisa i kompromisnih politika, a neke od njih su sasvim zorne, jer u njih svakodnevno gledamo. Zar je normalno, primjerice, da u Zagrebu i u nizu drugih hrvatskih gradova imamo trgove i ulice žrtava fašizma, znajući što se hrvatskom narodu pod tim zloglasnim pojmom politički imputira  još od 1945., dok samo trideset i dvije godine nakon političkog i vojnog sloma komunizma s jugoslavenskim, internacionalističkim i srpskim predznakom nemamo trgova i ulica žrtava komunizma ili srpske agresije? Zašto najglasniji zagovaratelji svetinja hrvatskog naroda ne donesu takve odluke, bar u onim mjestima gdje su na vlasti? Zato jer se prilagođavaju i savijaju. Nemaju baš nikakve vjere u svoju povijesnost, u svoj narod.

O kakvom to mi državnom i nacionalnom ponosu govorimo, o kakvoj samosvijesti, kad se u glavni grad Hrvatske ulazi ulicama s nazivljem stranih država i naroda umjesto avenijama hrvatskih velikana Ante Starčevića, Ruđera Boškovića, Držića ili Marulića, pa Nikole Šubića Zrinskog ili Franje Tuđmana, takvih koji su redom, svaki u svome povijesnom razdoblju, a svi skupa i danas, istinski europski velikani? Kakvu poruku šaljemo Vatikanu od kojega očekujemo proglašenje bl. Alojzija Stepinca svetim, a sami se ustručavamo dati njegovo ime najljepšim ulicama i trgovima?

Kakvu poruku svijetu o sebi šaljemo imenima trgova tuđinaca, pa čak i osvjedočenih zločinaca? Svi su ti nazivi i imena dijelom naših obiteljskih i osobnih identiteta. Stoje uz naša vlastita imena i prezimena na svim dokumentima, kao adrese.

Ovo su sve primjeri te starčevićanske paradigme hrvatskog državnog prava i samopouzdanja, vjere u sebe i svoj narod. Tko je to u stanju beskompromisno pratiti i razvijati tu paradigmu, naš je suputnik. I samo s takvim ljudima ćemo onda, korak po korak, moći graditi moćnu HSP i Hrvatsku.

Kakvo je vaše mišljenje o pojedinim kolegama i kolegicama s političke scene desnog spektra koji izražavaju prezir prema vašem povratku u politiku? Vaša poruka!

O mom povratku će hrvatski ljudi reći svoj stav. To je jedino bitno. I tu ću odluku poštovati, kao što sam i prethodno poštovala.

Kad bi bilo relevantno to što neke političarke i političari misle o mom povratku, ili da je relevantno to što neki pseudokomentatori moj “povratak” nazivaju “nečasnim”, ističući da njime “unosim zabunu” na desnici, tada se ne samo ja, već i moji kolege u HSP-u te mnogi u drugim strankama ne bi uopće smjeli baviti politikom.

Svoje sam razloge i motive većim dijelom već navela, onih skrivenih nema, a to, vjerujte mi, znaju jako dobro i oni koji moj povratak kvalificiraju spornim. Zato sam sigurna da sve ovo što govorim i čega se držim i sve što sam bila i ostala, izaziva strah i nelagodu kod mnogih na političkoj sceni. Jer sve je to negacija onoga što oni jesu i što su već pokazali da jesu, dok sam osobno, ne lažući tko sam, a još manje opanjkavajući druge, već pretrpjela posljedice njihovih medijskih etiketa. Stoga, poglavito nakon brojnih iskustava s takvima koji su se predstavljali jedinim i najboljim izborom, vjerujem u razum svoga naroda!

To je onima za koje me pitate ujedno i poruka, ne moram i neću se osobno baviti s njima i njihovim obrazima.

Koja bi bila vaša poruka onim članovima HSP-a koji su možda umorni od politike u RH? Kakvu poruku šaljete biračima starog biračkog bazena i mladima koji prvi put imaju pravo glasa?

Bilo bi cinično i licemjerno da stranka koja povijesno baštini političku i filozofsku ostavštinu Ante Starčevića nema praktičnog povjerenja u paradigmu hrvatskog državnog prava. Ako postoji stranka u Hrvatskoj koja ima razloga i uporišta biti samopouzdana, vjerovati u sebe, to je HSP. Put HSP-a nije bio uzlazan i lagan, niti će to biti. Jer ranjavanje hrvatskih izvornih vrijednosti nije mimoišlo HSP. Danas je, zahvaljujući strpljivim ljudima i idealizmu rukovodstva i preostalih članova, naša stranka zdrava, rane su zacijelile u miru i tišini. Stranci je, kao i meni, trebao mir i odmak od političkog kaosa koji se ciljano producira godinama, s manje više istim protagonistima. Ali HSP i njeni članovi nikad nisu odustali, jer su odgovorni baštinici hrvatske ideje. I dužnost nam je ostati njenim širiteljima. U skladu s tom idejom, nitko od nas, a mislim na narod, ne smije si uzeti pravo prihvaćanja nametnute nam uloge promatrača i žrtve raznih sustava i politika, tu laž da ne može biti bolje.

Stoga je moja poruka svim biračima, poglavito mlađim naraštajima: Imajte vjere u sebe, u svoju povijesnost, u svoj narod! Da ta vjera nije gorjela kod vaših djedova i očeva, i mnogih prije njih, ne bi bilo Hrvatske! I ako ta vjera jednom ugasne u vama – neće biti Hrvatske. Vi ste novi naraštaj nacije pobjednika, tako se i ponašajte, s tim se ponosite!

Možemo li uskoro očekivati vaše obraćanje članstvu, simpatizerima i građanima bez cenzure uživo s portala embargo.hr

Stojim na raspolaganju!

Urednik Lili D.

Povezani članci

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime




Pratite nas

933ObožavateljiLajkaj
3,871SljedbeniciSlijedi
950PretplatniciPretplatiti

Zadnje Objave