Kako se bliže predsjednički izbori u Hrvatskoj, postavlja se pitanje može li često spominjani bivši šef HDZ-a Tomislav Karamarko pobijediti aktualnog predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića.
Hrvatski narod u ovim turbulentnim vremenima teži prema suverenističkoj ličnosti koju su vidjeli u prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. Naime, Karamarkovo povjerenje u hrvatski narod iu njegovu potencijalnu pobjedu na predsjedničkim izborima služi kao kamen temeljac za njegovu kandidaturu. Ako se kandidira, njegovo uvjerenje u vrlo mogući uspjeh dodatno će biti ojačano njegovim iskustvom u višestrukim pobjedama nad Milanovićem, čimbenikom koji smatra ključnim u osiguravanju izbornih trijumfa. Uz to, Karamarkova percepcija da vodstvo HDZ-a predvođeno Plenkovićem pokazuje “mig” prema njegovoj potencijalnoj kandidaturi koju bi on mogao pokušati iskoristiti kako bi povećao svoje izglede za pobjedu. Unatoč nevoljkosti da ulazimo u detalje njegove potencijalne kandidature, izgledno je da Karamarko i njegova politička i medijska mreža ljudi ostaju odlučni u svom uvjerenju da će izaći kao pobjednik, potkrijepljeno tvrdnjom da posjeduju pobjedničku formulu.
Ova nepokolebljiva samouvjerenost je Hrvatima i više nego potrebna, zajedno s Plenkovićevim mudrim strateškim pristupom mogli bi značajno utjecati na Karamarkove izglede na predsjedničkim izborima.
Potencijalne strategije kojima bi Karamarko mogao dobiti izbore
Kako bi povećao svoje izglede za pobjedu na izborima, Karamarko bi mogao provoditi razne strategije proizašle iz političkih uvida i raspoloženja javnosti. Jedan put kojim bi mogao ići je da naglasi izborni program naravno uz potporu svoje stranke. Učvršćivanjem svoje prisutnosti i usklađivanjem svoje strategije sa stranačkim ciljevima, Karamarko može pridobiti podršku i javnosti prikazati jedinstven front. Dodatno, Karamarko bi mogao kapitalizirati raspoloženje javnosti u vezi s izravnim predsjedničkim izborima u odnosu na izbore kroz Sabor, temom koja je postala popularna među masama. Isticanje njegovog stava o ovom pitanju i njegovo usklađivanje s prevladavajućim javnim mnijenjem moglo bi potencijalno potaknuti neodlučne birače na njegovu kandidaturu. Štoviše, Karamarko bi mogao iskoristiti potporu i nezadovoljnih aktivističkih i mediskih pojedinaca kako bi ojačao svoju kampanju za predsjedničke izbore.
Činjenično, Karamarko bi uz Plenkovića mogao ojačati svoju biračku bazu i povećati šanse za uspjeh.
Karamarkovo nepokolebljivo povjerenje u njegovu sposobnost da osigura pobjedu naglašeno je njegovim prošlim uspjesima u višestrukoj pobjedi nad Milanovićem. Ovakvi rezultati služe kao moćna prednost u njegovoj kandidaturi za predsjednika, jačajući njegov kredibilitet među biračima. Međutim, Milanovićeva predanost služenju interesima građana kroz opipljive inicijative, poput zakona koji idu u korist dužnika, pokazuje snažan etički stav koji ima odjeka u biračkom tijelu. Aktualni predsjednik Milanović je u oštroj suprotnosti s Karamarkovim političkim strategijama, koje bi mogle predstavljati izazov u privlačenju stanovništva koje je sve opreznije od političkog pozerstva. Nadalje, Karamarkovo korištenje najosjetljivije demografske skupine i artikuliranjem jasne vizije koja odgovara njihovim potrebama, Karamarko bi mogao učvrstiti svoju biračku bazu i debelo povećati svoje šanse za uspjeh zbog poistovjećivanja politike Tuđmana kojega hrvatski narod još uvijek štuje.
No, s dozom opreza će i Plenković i Karamarko morati odvagnuti šanse jer Milanovićev vokabular je ubojit i od njega bježe kao pokisle kokoši. Štoviše, Milanovićeva reputacija po odvajanju istine od političkih motiva naglašava njegovu predanost etičkom upravljanju, osobini koja bi mogla pokolebati neodlučne birače koji traže integritet u vodstvu. Sve u svemu, dok se mi bavimo oprečnim atributima Karamarka i Milanovića, postaje jasno da će nadolazeći predsjednički izbori u Hrvatskoj biti oblikovani složenom međuigrom osobnih uvjerenja, političkih strategija i etičkih razmatranja.
Piše: Božidar Bebek/ Totalno HR/ Foto: Ilustracija/ Totalno HR
