Jutros su se tama i crni mrak nadvili nad osnovnom školom Prečkom, u Zagrebu, gdje se odvijao pravi horor, nehospitalizirane i psihički rastrojene osobe, bivšeg učenika škole i počinitelja jutarnjeg pokolja.
Jutarnje vijesti primili smo s tugom i boli i nevjericom u nezamislivi čin nasilja, u danu koji je za djecu trebao biti dan početka odmora i proslave blagdana Božića i Nove godine no u svoj suprotnosti postao je to tračični crni pepetak, koji je zavio u crno djecu, obitelj, školu i cijeli grad Zagreb i Hrvatsku.
Umjesto blagdanski čestitki obitelji upućujemo izraze sućuti!
Ovo nas je podsjetilo na nedavni slučaj pokolja u školi u Beogradu, kojeg je prije godinu i pol počinio maloljetni učenik.
Prema policijskim izvješćima, 19.g. bivši učenik, liječeni pacijent psihijatrijske bolnici na Jankomiru, bio je opsjednut mačevima i noževima s kojim je jutros posve rastrojen upao u školu, u Prečko i nožem napao učiteljicu, koja je navodno bila i glavna meta kao i nekoliko učenika od čega je jadan učenik, 7.g. preminuo.
Počinitelj zločina u školi Prečko je kako prenose mediji, u studenom završio na zatvorenom odjelu psihijatrijske bolnice Sveti Ivan, što je ozbiljan medicinski i sigurnosni problem. Nije ovo samo osobni zdravstveni ili obiteljski karton već i po društvo veliki problem, kojeg su morali ili u buduće moraju jednako tretirati i pratiti medicinske i socijalne službe i policija, pogotovo pacijente sklone nasailju, što ovdije očito nije bio slučaj Nije mu bio prvi put. Tada je zatočio majku i baku, i već prije je pokušao suicid. Navodno je bio sklon i samoozljeđivanju, što upisuje na nužnu policijsku promatranje i obradu.
“Ja sam doktora molila da se moje dijete ne pušta iz psihijatrije. Da je… On nije suicidalan, po njima. On nije ništa…”, rekla je majka napadača.
Postoji sličnost ova dva tragična slučaja dječaka, čije uzroke trebamo tražiti u obiteljskom i školskom odgoju kao i odnosu cijele zajednice prema lošem sustavu upravljanja odgojem i obrazovanjem, pravima i obvezama i uzajamnim odnosima odraslih i djece, zajednice i struktura vlasti i njihovih “slobodarskih” politika, koje su pravo njegovanje nereda, bez ikakvih moralnih skrupula i sustava vrijednosti, koje neminovno dovodi do zla, čemu i sada svjedočimo.
Pravo je Božje čudo da nismo imali više mrtvih poput nedavnog tragičnog slučaja učenika iz Beograda, koji je očevim pištolja ubio devetero školskih đaka i zaštitara, zašto se logično otca teretilo jer ga je vodio vježbati pucanje, u streljanu te nije učinio streljivo i oružje nedostupnim.
Pokolj u Beogradu od prije godinu i pol i ovaj u Zagrebu imaju isti problem za koja su odgovorne strukture vlasti kroz pravobranitelje(ice) koje djeluju na razbijanju tradicionalnih obiteljskih vrijednosti odgoja i upravljanja školama s naglaskom na pravima za sve vrste izopačina a bez ikakvih obveza.
Hrvatska politika nije ništa naučila iz sličnih tragičnih slučajeva, osim ponavljanja i dičenja kako smo najsigurniji zemlja, ali to vrijedi do danas i vidim kako je ta sigurnost čvrsta kao paučina i tako će zebnje biti još, dok god budemo u zakonskom neredu i bio-etičkom iščašenju društvenih i moralnih vrijednosti.
Jer nemamo odnos prema odgoju djece i uzajamnim obavezama između roditelja, učitelja i djece, u obitelji i školi, u društvu i zajednici, u cjelini.
Sloboda kao apsolutna ljudska kategorija bez jasnih propozicija obaveza, postaje problem demokraciji i djecu i odraslima, pojedincu i društvu kao organiziranoj zajednici.
Ništa se u školama nije napravilo u pogledu kvalitete odnosa na relaciji učitelj učenik u nastavi, a time ni po pitanju sigurnosti, osim u privatnim i elitnim školama, gdje je prvo; platite molim, a zapravo sve bi škole trebale imati istu razinu odnosa i sigurnosti.
U brojne državne škole možete ući s čim god želite, ne morate nikome ništa reći niti objasniti kamo idete, kojim poslom i što želite ili radite u školi.
Na brojnim portama zgrade i u dvorištu ili igralištima nema nikoga od redara.
Fali nam kultura ulaska u školu u kojoj dan započinje s himnom Domovini, koja nas potiče na ozbiljnost vlastita odnosa prema odgoju i obrazovanju u školi koja nas na koncu oblikuje u kulturna bića zajednice, baš onako kako nad je učio Aristotel.
Zapadna kultura danas prolazi kroz svoje krajnje problematične metamorfoze, čiji je ishod u redukciji i degradaciji vrijednosti, gdje se tu na Zapadu istiskuje istinska i temeljna kultura judeokršćanskog i humanističkih vrijednosti i grubo nameće najrazličitije pseudo konzumerističke kulture kao i posve i krajnje upitni kulturno sociološke derivati u kulturi.
Živimo u tom teškom vremenu subkultura i pseudo kultura kolektivnog zapada, devastiranom u prostoru i vremenu razvratnih prava pojedinaca i skupina posebno odnjegovane rodne ideologije mainstreama politike i Woke kulture, koji svojom protu biološkom destrukcijom stvara frustracije u društvu kroz svoje eksperimente, prije svega nad djecom, već sve prisutne europske i naše prakse vikend promjena roda i spola, čime su prvenstveno djeca žrtve zajednice, jednako vlastitih obitelji i struktura vlasti, koja jedino mari i brine o svojoj sisurnosti, preskupoj i degutandnoj blindiranom sekuriteu, otuđeni od naroda i javnih prometala. Da je pola im uzeti sredstava od njihovih sekuritea i blindirani skupih rotirki, mogli bi platiti sve zaštitare i školske redare.
Osvijestimo se kao bića Božje zajednice dok to ne bude za sve kasno!
Izvor i foto : facebook Ivan Kujundžić
