U srcu Hrvatske, gdje bi trebao tinjati plamen zajedništva i ljubavi prema domovini, osjeća se praznina i opasna tišini. Nacija koja je na žrtvi, na hrabrosti svojih branitelja stvorila suverenu državu, sada se suočava s izazovima koji prijete temeljima naše domovine. Gdje je nestala ona silna povezanost koja nas je krasila u teškim vremenima?
Nacionalni ponos, domoljublje – riječi su koje bismo trebali nositi s ponosom, ali često izgleda kao da su izgubile svoje značenje. Zašto nismo spremni ujediniti se, zaštititi ono što je naše, ono za što su naši branitelji prolili krv? Gdje je nestao onaj sveti plamen koji nas je trebao grijati kad su nam bili hladni dani?
Pitamo se koliko stvarno imamo Domovinu. Nije li dovoljna samo jedna, koju smo stvarali s hrabrošću? Zašto smo podli jedni prema drugima, zašto nismo spremni pružiti ruku sugrađaninu u znak podrške? Zar nismo svi na istom brodu, u istom domu koji se zove Hrvatska?
Jal i podlost ne bi trebali krasiti hrvatskog čovjeka. Gdje je nestala ta iskrena želja da gradimo bolju i uređeniju budućnost za sve nas? Pitamo se jeli toliko teško probuditi ponos u svakom hrvatskom srcu, neka zavlada sloga među nama kojima je ovo jedina domovina.
Hrvatska zaslužuje više od podjela i svađa. Neka ljubav prema domovini bude vodilja koja će nas ponovno spojiti i ojačati. Jedino tako nećemo završiti u nekoj trećoj Jugoslaviji!
