Damir Katulić duboko ulazi u temu političke korupcije. Upućuje nas na paradokse i kompleksnosti koje oblikuju političku scenu Hrvatske. Korupcija, kao zloupotreba vlasti za osobnu korist, postaje središnji dio rasprave.
Kroz povijest su političke elite često koristile “borbu” protiv različitih problema kao sredstvo za mobilizaciju društva i očuvanje svoje vlasti. No, kako se ta “borba” vodi i kako se politička korupcija percipira u društvu postavlja ključna pitanja o karakteru političke scene.
Damir Katulić istražuje uzroke korupcije, analizira međunarodni i europski kontekst te postavlja pitanje može li se politička korupcija povezati s kulturološkim nasljeđem.
U uvodu nas podsjeća da će uskoro biti novi izbori i potiče nas da mudro biramo, jer o našim izbornim listićima ovisi budućnost naše zemlje.
Politička korupcija
Poznato je kako u političkom životu neke zemlje vladajuća elita često ima sklonost mobilizacije društva „borbom“ protiv nekoga ili nečega, osiguravajući na taj način homogeniziranje društva u cjelini te posljedično osiguravanje svoje vodeće uloge u deklariranoj „borbi“. Ciljevi ove „borbe“ mogu biti razni; od geopolitičkih (klasični ratovi), unutarnje političkih (npr. ideološke podjele), gospodarskih (primjerice „borba protiv“ inflacije) a u posljednje vrijeme i zdravstvenih izazova (recentni slučaj je pandemija Covid-19).
Jedna od multi-dimenzionalnih „borbi“, koja ima svoj dugi povijesni kontinuitet, je i tzv. „borba protiv korupcije“. Naime, po svojoj generičkoj definiciji korupcija je zlouporaba povjerenih ovlasti za osobnu korist, dok se u sferi politike korupcija definira kao korištenje ovlasti od strane državnih dužnosnika ili njihovih mrežnih kontakata za nelegitimnu privatnu korist.
Fenomenom korupcije u raznim civilizacijama bavili su se mnogi društveni znanstvenici, političari pa i filozofi još od Aristotela. Analiza uzroka korupcije u znanstvenim tekstovima vrlo je kompleksna i kreće se od utjecaja obrazovanja i kulture neke društvene zajednice na nivo korupcije do gospodarskih (npr. nivo BDP-a), sigurnosnih te raznih drugih okolnosti koje imaju utjecaj na ovu pojavu.
Kada se govori o raznim oblicima političke korupcije onda se pod tim najčešće misli na; podmićivanje, lobiranje, iznudu, kronizam, nepotizam, pokroviteljstvo, trgovinu utjecajem, mito i pronevjeru….sve ono što postoji danas i u našem hrvatskom društvu.
No prije nego se fokusiramo na hrvatsku političku korupciju, s kojoj se nažalost susrećemo na dnevnoj osnovi, osvrnimo se nakratko na međunarodni rejting Hrvatske na polju ove discipline.
Prema podatcima organizacije „Transparency International“ Republika Hrvatska se, prema podatcima iz 2022. godine nalazi na 57 mjestu po percepciji političke korumpiranosti (od 180 klasificiranih država) što bi neki ocijenili kao prilično solidan rezultat pogotovo jer smo se od 2021. popeli za 3 mjesta (doduše lošiji smo od Slovenije koja je na 41 mjestu ali smo bitno bolji od Srbije koja je na 101 poziciji). Unatoč prilično benignoj percepciji korupcije u Hrvatskoj na svjetskoj razini, stvari postaju puno dramatičnije kada se pogleda indeks percepcije korupcije u Hrvatskoj u okviru EU za 2022. Hrvatska se po toj listi nalazi gotovo na dnu (iza nas su samo Rumunjska, Bugarska i Mađarska – izvor Statista.com). Dakle, vrlo razočaravajuća informacija nad kojom bi se mnogi trebali duboko zamisliti.
I sada dolazimo do paradoksa hrvatske politike. Dakle, politička opcija, koja je na vlast došla dobrim dijelom zahvaljujući najavama kako će se boriti protiv korupcije i nepotizma (sjetite se izjave koju je povodom osuđujuće presude HDZ-u i g. Sanaderu 13. studenog 2020. dao g. Plenković; “Nema teoretske šanse da uz sve što nosimo, nosimo i etiketu Ive Sanadera. No way, ovo je drugi HDZ”), da bi se danas taj isti g. Plenković konstantno prozivao od strane oporbe za notornu političku korupciju. Dakle na platformi borbe protiv korupcije HDZ je svojedobno homogenizirao svoje biračko tijelo, da bi danas oproba prozivala HDZ za još goru političku korupciju od prethodne (Sanaderove) garniture, homogenizirajući sada svoje biračko tijelo. Reklo bi se – puni krug.
Ako se ipak malo odmaknemo od dnevne politike, navedeni paradoks zapravo otvara puno složenija i bolnija pitanja. Naime, da li je problem političke korupcije u našoj zemlji doista tema na kojoj se dobivaju ili gube izbori? Ima li politička korupcija u Hrvata stvarno destruktivan potencijal koji garantira smjenu vlasti ili smo mi svi već toliko na nju navikli da ona doista postaje – ne tema.
Štoviše, ne tolerira li se pitanje političke korupcije iz razloga jer je – većina hrvatskih birača politički korumpirana? Netko zbog radnog mjesta, netko zbog karijere, netko zbog lukrativnih poslova sa državnom netko zbog…gole egzistencije u bilo kojoj drugoj formi. Jer kako inače objasniti situaciju gdje imamo „kevlar“ Premijera kojega niti jedna afera ne može politički „okrznuti“ i stranku koja nakon objavljivanja nebrojnih afera u kojima su sudjelovali njezini ministri i brojni članovi, ako je vjerovati aktualnim anketama, ima najbolji rejting?
Ili se pak pitanje hrvatske političke korupcije može podvesti pod kulturološko nasljeđe bivše države? Naime, tko je tada mogao dovesti u pitanje „istinu“ prezentiranu od vlasti? Ili ridikuloznu kognitivnu nesposobnost nekog ministra (npr. da ispuni neki elementarni obrazac – uostalom, ispuniti obrazac je vrlo kompleksni proces; tu je ime, prezime, datum rođenja, OIB, lista nekretnina i prihoda – nije baš ni tako lako točno odgovoriti na ove komplicirane upite u roku od svega par godina).
Dakle, graditi danas političku strategiju na tome kako će birači „kazniti“ određenu političku/stranačku elitu „samo“ zbog političke korupcije je vrlo upitna strategija, jer je praksa demantirala ovaj koncept. Uostalom, imali smo gradonačelnika Zagreba koji je završio u zatvoru…i ostao gradonačelnikom.
Navoditi primjere drugih demokratskih zemalja gdje su ministri i premjeri davali ostavke zbog, za hrvatske standarde, minornih prestupa kao što su nepridržavanje COVID mjera ili korištenje službenog vozila za privatne svrhe je u biti deplasirano i u konačnici depresivno. Jedino što još više frustrira su izjave tipa; svi su političari isti, krade ali i drugima daje, i (apsolutni hit) kradu nas ali sad nas kradu „naši“.
Ono što bi zapravo trebali svi, kao nacija, osvijestiti je slijedeće; jedina prava borba protiv političke korupcije je smjena osoba koji je prakticiraju. Irelevantno je da su to uradili puno puta ili samo jednom. Jer jedina istinska uloga političara i svih državnih dužnosnika je služba za interese svog naroda. Sve ostalo trebalo bi biti sekundarno.
Pred nama će uskoro biti novi izbori. Svaki birač će u sebi morati donijeti odluku, da li je za nastavak političke korupcije u Hrvatskoj ili ne. Birajte mudro jer o Vašem izbornom listiću ovisi budućnost ove zemlje.
Damir Katulić
